Zajedničko pismo za Godinu molitve i svetkovinu Blažene Djevice Marije od Gore Karmela
Radost Marijina hvalospjeva
U radosti Marijina hvalospjeva pozdravljamo vas, draga braćo i sestre u Karmelu (O.Carm i OCD): mir i nada!
Molimo zajedno
Nas dva vrhovna poglavara Míċeál O’Neill, O.Carm i Miguel Márquez, OCD, proveli smo neko vrijeme zajedno u molitvi i razgovoru s Marijom uz nas. Prepoznajemo milost ovog trenutka u povijesti naše redovničke obitelji u Crkvi, i molimo nju, Cvijet Karmela, da nas nastavi zakriljivati svojim plaštem, paziti svojim pogledom i voditi za ruku kao svoju braću i sestre, da bi danas mogli iznova krenuti u pustolovinu započetu na Gori Karmel, u sjeni onog „oblačka“, stamenog obećanja plodnosti.
Marija i Godina molitve
Ove 2024. godine svetkovina Blažene Djevice Marije od Gore Karmela se podudara s Godinom molitve koju je proglasio papa Franjo kao pripravu na jubilejska slavlja 2025. godine. Kao vrhovni poglavari obaju tradicija Karmela, mislili smo da bi to mogla biti izvrsna prilika za zajedničko pismo, u skladu s tradicijom koja postoji još od 1985., po kojoj dva generala povremeno zajedno napišu pismo cijeloj karmelskoj obitelji. Ovom prigodom želja nam je podsjetiti i ponovno oživjeti velike karmelske tradicije obzirom na molitvu i našu Gospu Karmelsku. Ne namjeravamo ponuditi vam veliko teološko predavanje, već s vama podijeliti naše osobno i karizmatsko iskustvo naše baštine po pitanju molitve i ljubavi prema Mariji, Majci Božjoj, što nam je zajedničko sa svima vama, našom braćom i sestrama u Karmelu.
Osnažena tradicija
Kroz našu se povijest jedno uvjerenje čvrsto ukorijenilo: blizina s Marijom i bliskost s njom uvijek su u našoj karmelskoj obitelji bile izvor obnove i plodnosti, otvaraju nam putove koji nas vode u noći i daju snage u kriznim trenucima. Nema sumnje da je Marija bila „Zvijezda mora“ (lat. „Stella Maris“) u uzburkanim vodama bilo kojih vremena. I naše pouzdanje u njenu ljubaznu i učinkovitu skrb za nas danas življe je no ikad.
U Marijinom krilu
Karmel je rođen u Marijinu krilu, od one koja je nepresušni izvor Boga koji ju je pozvao da bude Majkom njegova Sina, snagom i ljepotom Duha Svetoga. Satkani smo i oblikovani na Isusovu sliku, kao sinovi i kćeri u Sinu. Osjećamo da u ovom trajnom stvaranju i rađanju u Mariji poziv svakog karmelićanina i karmelićanke postaje svakim danom sve autentičniji.
O svemu tome je razmišljala u svom srcu
Poput Marije, biti karmelićanin znači biti u osluškivanju Riječi. Nadahnjujemo se na Karmelskom pravilu, koje nam nalaže da sve što radimo bude po Riječi Božjoj. Nadahnjuje nas i nauk svete Terezije od Djeteta Isusa, čija se ljubav prema Djevici Mariji nadahnula na evanđeoskim izvještajima (Pjesma „Zašto te volim, Marijo“). Evanđelja prikazuju Mariju kao osobu koja „razmatra sve te stvari u svom srcu“, kao onu koja je sve uključivala u molitvu, čija je molitva bila trajan odgovor na Riječ Božju u njenom životu, pokazujući dostojanstvo ljudske osobe, od Boga stvorene, božanskom prisutnošću nastanjene, i sposobne prepoznati ljubav Božju u vlastitom životu.
Djevica kontemplacije: hodočasnica i službenica
„U one dane ustade Marija i pohiti…“ (Lk 1,39): od drevnih vremena karmelska je tradicija držala sliku Marije na putu, koja nosi Isusa u svojoj utrobi, kao najbolji model kontemplacije u akciji. Savršena sinteza akcije i kontemplacije, Marta i Marija ujedinjene: „Vjerujte mi, Marta i Marija moraju ići zajedno da bi se moglo ugostiti Gospodina, držati ga uvijek uza se i da ga se ne bi loše ugostilo ne dajući mu ništa za jelo“ (Zamak duše VII, 4,12. Usp. Marija Magdalena de Pazzi, Probazioni 2, 176-178).
Marija pohiti (grčki: meta spoudes), tj. ode skrbna srca i gorljive ljubavi u gorje posjetiti svoju rođakinju Elizabetu. Anđeo joj je govorio o njenoj rođakinji. Nazaret je bio jako daleko od brdskog seoca, današnjeg Ain Karima, nedaleko Jeruzalema. U Mariji molitva je postala prihvaćanje, raspoloživost, putovanje i služenje. Najprije se dogodila neočekivana blagodat, navještaj spasenja po anđelu: molitva je darovana ljubav primljena i prihvaćena, izobilna; to je prva ljubav, korijen koji daje temelj našem postojanju i življenju. Četiri riječi opisuju ovu blagodat: „raduj se“, „ne boj se“, „Duh će sići na tebe“, „Bogu ništa nije nemoguće“. Bog ulijeva u Mariju vlastitu ljepotu što tijelom postade, i zaodijeva nas svojim dinamičnim i spasonosnim Duhom Svetim. Ovo „odijelo“ blagodati koje Bog daruje Mariji pri Navještenju možemo shvatiti kao živi škapular koji smo primili u Karmelu: Marijino odijelo i transfuzija njenog života.
Kada molimo Zdravomarijo, otvaramo vrata iskustvu utjelovljenja, trenutku kada Marija prima Riječ, blagodat i prisutnost Božju što tijelom postade u njoj. Svaki put kad molimo Zdravomarijo, u nama se ponovno događa ovo čudo blagodati i saveza u Marijinom srcu, u našem srcu. Molitva Zdravomarijo otvara nas iskazivanju ljubavi koje Bog izgovara Mariji i svakome od nas, očekujući naš „Da!“ na tu ljubav Božju, bez isprika, izgovora, bez sakrivanja iza vlastite nedostojnosti, nego jednostavno prihvaćajući radosno dar koji dolazi od Boga. Darovi se primaju u radosti i jednostavnosti. Marija je znala da je Bog ljubi i – posuđujući riječi svete Terezije od Isusa – njena molitva „nije drugo doli prijateljski razgovor, ostajući puno puta nasamo s onim za koga znamo da nas voli“ (Moj život 8,5). Ova svijest i iskustvo korijen su i temelj molitve.
Marija stiže i Elizabetina radost nema granica. Ovo nije običan posjet. I Elizabeta je poznavala Pisma, te je u tom trenutku vidjela ispunjenje jednog velikog obećanja. Od radosti joj zaigra čedo u utrobi, kao i čedo u Marijinoj utrobi. Ako Elizabeta pjeva pohvale Mariji jer je vjerovala, Marija je mogla to isto reći za Elizabetu. Nisu se njih dvije međusobno evangelizirale, nego je svaka za sebe svjedočila evanđeosku istinu kako ju je ona doživjela. Marija nastavlja u poetskom tonu radovati se ovoj istini. Velik dio naše molitve i mnogi od naših kontakata s drugima sastoje se u slijedećem: želimo potvrdu onoga što je svaki od nas primio i želimo živjeti i razgovarati na takav način da drugi upoznaju istinu koju Bog otkriva svima onima koji su otvoreni njegovoj Riječi. Sv. Tito Brandsma je to ovako izrazio: „Svrha naše pobožnosti prema Mariji jest da svatko od nas bude još jedna Majka Božja, kako bi Bog bio začet u nama i po nama darovan svijetu“ (Bellezza del Carmelo, 66).
Veliča, karmelska karizma
Karmelska molitva je protkana poniznošću (zemlja raspoloživa i autentična), zahvalnošću, opjevavanjem Božjih čudesa u ljudskoj povijesti koja postaju svjedočanstvo novog izlaska na slobodu, služenjem i darivanjem – bez traženja uzdarja – samih sebe. Bogatstvo Marijina hvalospjeva je poput sažetka povijesti spasenja i sažima najbolju bit karmelske duhovnosti. Veliča je moguće pjevati samo u susretu i iskrenom zajedništvu koje prepoznaje u drugom, našoj konkretnoj braći i sestrama, Spasiteljevu prisutnost. Autentična molitva se događa u susretu i u poštivanju dostojanstva drugoga u kome Bog živi.
U današnje vrijeme Karmel je pozvan ne zaustavljati se na žalopojkama i negativnostima kako bi mogao prepoznati klice života koje ponekad ostaju sakrivene mudrima i umnima, ali se otkrivaju u srcu siromaha i poniznih koji se uzdaju u Božja obećanja. Zora nade sviće, jača od svakog oružja, na ranjenoj i zlostavljanoj zemlji ovih naših dana.
Uze je učenik k sebi
Marija bijaše podno križa. Što je tamo radila? Pitamo se koju vrstu boli je proživljavala. Kao majka, gledajući svoga sina u smrtnoj borbi, nevinu žrtvu nepravde i površnosti političkih i vjerskih sustava svoga vremena, nije pobjegla, nego je ostala, u šutnji, jer je znala da to još nije kraj. Molila se ujedinjujući srce i um s Bogom kojega je ona poznavala iznutra. Zacijelo, u tom trenutku više nego ikad, Marija je razmatrala sve te događaje u svom srcu. Ona, više od bilo koje druge osobe, mogla je razumjeti da se ostvaruje jedno veliko djelo ljubavi. Kao što je njen umirući Sin s križa visio, ljubav koja joj nije dopustila da se povuče sada se natkriljuje nad cijeli svijet i nastavlja to činiti, u svakom pokoljenju i na svakom mjestu. Kada razmišljamo o Isusovoj i Marijinoj ljubavi, razmišljamo o onoj ljubavi koja u sebi sadrži potpuno sebedarje.
Potom se dogodilo nešto što nije očekivala. S okrvavljenih Sinovljevih usana čula je riječi: „Ženo, evo ti sina!“, na koje se nadovezuju i one upućene ljubljenom učeniku: „Evo ti majke!“ Majka ostaje ista, sin je različit. Sve ono što je Sin bio za nju, sada se nalazi u učeniku. Odnos se može promijeniti, ali ljubav ostaje najbolji od svih mogućih odnosa: osobe se skrbe jedna za drugu na isti način na koji majka i sin žive jedno za drugo.
Tu se nalazi bit molitve, na križu i u podnožju križa. Zajedništvo u patnji koje omogućuje da svi raspeti budu prikladni za plan spasenja. Sveti Ivan od Križa zapaža da je Isus u najvećoj tjeskobi ostvario najveće djelo spasenja dok je vikao: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio“ (Mt 27,46). I potom nastavlja: „To bijaše najveća napuštenost, u osjetilnom pogledu, koju je iskusio u životu. Tako je izvršio veće djelo nego što u čitavom svom životu bijaše učinio čudima i djelima, bilo na zemlji, bilo na nebu: pomirio je i sjedinio ljudski rod po milosti s Bogom.“ (Uspon II,7,11).
Učinkovitost molitve se vidi otajstveno u činu darivanja vlastitog života. Ljubav do kraja. Marija, molitva koja se uprisutnjuje u najgorem trenutku, majka je svih onih majki koje hrane i skrbe o životu, prihvaćaju život i prikazuju ga Ocu, pa i onda kad je slomljen i pogažen. Radi novog života. Sva bol svijeta i povijesti postaje vapaj i molitva u Isusu i Mariji. Nema ničega čega se molitva ne bi ticala. Prava molitva nikad ne može biti izgovor za bijeg ili neaktivnost. Molitva nikad ne može biti autoreferencijalni ili udobni misticizam, egocentričan i gluh na vapaje i uzdahe bilo kojeg ljudskog bića.
U najtežem času, Isus nam je ostavio predragocjenu baštinu darujući nam svoju Majku. Učenik ju je primio u svoju kuću, to jest u intimnost svoga bića, kao najdragocjeniji dar ne samo za svoju kuću, nego i za dubinu svoga nutarnjeg života. Ova bliskost je blago za kršćanina i karmelićanina. Živimo sa željom da probudimo i obnovimo svaki dan ovu bliskost, kao trajni izvor svjetla.
Postojani u molitvi s Marijom
Isus uskrsnu od mrtvih i ukaza se izvjesnom broju učenika. Uzađe na nebo, ostavljajući svojim učenicima obećanje da će im poslati Duha Svetoga jednom kad uzađe k Ocu. Marija bijaše s njima i ona bijaše u iščekivanju. Naša duhovnost, znamo, jest duhovnost iščekivanja. Upoznali smo ljubav Božju i sada iščekujemo da se On vrati i da Krist bude sve u svemu. Naše Pravilo završava s idejom da moramo učiniti sve što je u njemu naloženo te da ćemo, učinimo li što više, dobiti svoju nagradu kad On dođe (Pravilo 24). Ono „više“ što možemo učiniti bit će ono što Duh bude naložio i dao. Kada Marija pita anđela: „Kako će se to zbiti?“, čuje odgovor: „Duh Sveti sići će na te“ i „Bogu ništa nije nemoguće“. Sve ono što je Marija razmatrala u svom srcu sad je postalo jasno i ispunjeno, u Crkvi i obitelji na putu.
Slika Marije s učenicima u iščekivanju Pedesetnice izražava ljepotu zajedničkog života, i u srcu molitve otvara čovjeka za blagodat zajedništva u različitosti. Dar Pedesetnice je jedan zajednički jezik među bogatstvima mnogobrojnih različitih jezika i rasa. Ovo zajedništvo i familijarnost u otvorenosti Duhu Svetom otvara zajednicu Marijine braće prema nezamislivoj budućnosti, prema izvjesnom smislu i načinu života kadrom nadvladati svaki strah, grijeh i patnju. Nije li možda ovo trenutak da živimo zajedno u zajednici, u zajedništvu s Marijom i s obnovljenom revnošću u našoj molitvenoj prošnji, kako bismo ugledali u našem životu Karmel koji bi Marija htjela prikazati svome Sinu?
Zaključci
1) Simfonija molitve
Različiti načini na koje je moguće moliti nas obogaćuju. Molitva različitih nota, različitih boja, u različitim vremenima i mjestima pomaže nam shvatiti na što je mislio papa Franjo kad je izrazio želju da ugleda simfoniju molitve u cijelom svijetu. Ljudi u molitvi, karmelićani u molitvi, blagoslov su za sve, ne isključujući nikoga. Naša molitva je pozvana biti dio te simfonije. U Mariji, Iliji, Tereziji od Isusa, Mariji Magdaleni de’ Pazzi, Ivanu od Križa, Titu Brandsmi i svim našim svetim karmelićanima vidimo istu molitvenu nit kao odnos, prijateljstvo i komunikaciju s Bogom na različitim jezicima i na različite načine.
2) Dostojanstvo osobe koji moli
Kad uzmemo Mariju za naš uzor možemo vidjeti dostojanstvo osobe koja moli. Najbolja slika dostojanstva ljudske osobe je ona u stvaranju na Božju sliku i priliku. Molitva razvija ovu sliku u aktivan odnos s Bogom, u istinski i životni savez koji daje pun izričaj dostojanstvu ljudske osobe kao osobe stvorene na sliku i priliku Božju koja je u trajnoj prijateljskoj komunikaciji s Bogom. To je dostojanstvo vidljivo ponajviše u Mariji. Pozorna na Riječ Božju, potpuno se pouzdala u Boga i darovala osobama koje su je okruživale i budućim naraštajima shvaćanje neposrednosti Božje prisutnosti. Gospodin je s tobom. Pun si milosti. Nakon Marije, vidimo kako je karmelska tradicija zapravo škola molitve u kojoj se pomaže osobama da otkriju svoje pravo dostojanstvo, u kojoj Duh Sveti živi i moli s neizrecivim uzdasima, da je prisutnost Božja, ljepota duševnog zamka (usp. Terezija od Isusa, Zamak duše, Proslov).
3) Obnova molitve među karmelićanima
Bilo bi nam drago vidjeti da je ovaj trenutak našega života vrijeme obnove naše molitve. Obnova našeg molitvenog života i iskustva Boga. Imamo osjećaj da, unatoč puno govora o karmelskoj tradiciji i molitvi, naša svakidašnja molitvena praksa ne odgovara uvijek onim lijepim istinama koje propovijedamo. Što nam je činiti? Trebamo molitvu držati za trajnu odrednicu našega života, trajan dijalog, prijateljski, intiman i jednostavan, sa sviješću Božje prisutnosti u svakom trenutku: u našoj osobnoj molitvi u šutnji, u zajedničkoj, u liturgijskoj, kad molimo s Biblijom, ili okupljeni oko stola i u drugim trenucima u kojima zajedno zahvaljujemo Bogu i molimo njegov blagoslov.
Obnova naše molitve doći će iz naše volje i želje za molitvom i za time da molitva postane središte našeg života. To će značiti obratiti pozornost na trenutke kad smo zaposleni preko mjere, rastreseni u raznim dobrim stvarima koje nam je činiti, zbog čega nam se može činiti da nedostaje vremena za molitvu, za misao na Boga, za promjenu ritma, usporavanje, zaustavljanje, promišljanje o onome što radimo u svjetlu Božje volje. Nema vremena za zajedničko slavljenje liturgije, za zajedničku molitvu ili za one jednostavne trenutke u kojima su dvojica ili trojica sabrani zajedno u kući ili na poslu, u trenucima radosti ili u trenucima žalosti.
Izazovi i nade:
- Naš je put realističan i pun nade. Marija otvara Karmelu nenadani put. Ne onaj koji si sami predstavljamo. Vjerujemo da Marija nosi u sebi novost Karmela koja samo što nije rođena i sada je majčinski njegovana u srcu svakoga od nas, ako prihvatimo ovaj skok u vjeri, izazov da vjerujemo anđelovom navještaju svakome od nas. Karmelska braćo i sestre, sve vas pozivamo, gdje god bili, u kakvim god prilikama živjeli, u dobrom zdravlju ili u patnji, puni energije ili u trenutku poteškoća ili krize, u snazi ili u slabosti, u radosti ili u kušnji, da se bez oklijevanja i ponizno otvorite blagodati ovog trenutka, prenoseći u Marijine ruke ovo novo Božje rođenje na našoj zemlji.
- Pjevati Veliča. Nagovaramo vas da od ovog trenutka naše povijesti napravite Veliča. Svjedoci smo plodnosti Duha, čak i u poteškoćama i u noći, u vremenu rata i progona, odgajajući naše oči i srce kako da gledaju – kao što je i prorok ugledao mali oblak – čvrsto vjerujući da će ovo očito sušno vrijeme donijeti kišu koju Bog čuva za nas. Na nama je da budemo osobe smjele vjere, realistične i pune nade, pozitivne.
- Kao i na prvu Pedesetnicu po Uskrsu, i danas nas Duh Sveti uvodi u molitvu, u zajedništvo i u različitost, što je temelj zajedništva Crkve, naše majke i sestre. Marija, naša majka i sestra, dio je toga zajedništva. U svijetu razdijeljenom podjelama i sukobima, iskorištavanjem i isključivanjem, Marija, naša majka i sestra, podsjeća nas na molitvu svoga Sina „da svi budu jedno“ kako bi ovaj svijet uzvjerovao. Nastojmo biti osobe koje šire naše zajedništvo s Marijom.
Po Mariji i u Mariji, na svetkovinu Blažene Djevice Marije od Gore Karmela, svoju molitvu i blagoslov udjeljujemo cijeloj karmelskoj obitelji O.Carm i OCD.
Sretna svetkovina svima!
o. Míċeál O’Neill, O.Carm o. Miguel Márquez Calle, OCD
Generalni prior Generalni poglavar