U srijedu 24. srpnja naša se karmelska družba iz samostana u Grazu uputila prema planinarskoj ruti „Mali Raabklamm“ („Kleinen Raabklamm“) koja se proteže uzduž rijeke Rabe u dužini od oko 7 km od Jägerwirta u općini Mortantsch preko Oberdorfa do općinskog ureda Mitterdorf an der Raab ili preko Bärentala do Weiza. Mali Raabklamm jedan je od dužih klanaca u Austriji. To je jedan od posljednjih riječnih tokova u Austriji koji je još uvijek očuvan u prirodnom stanju i vrlo je popularan prirodni dragulj i izletište.
Grad Weiz štajerski je gradić s oko 11 000 stanovnika udaljen 40-ak kilometara od Graza, a danas je možda najpoznatiji po tome što iz njegove okolice (Gleisdorf) dolazi trenutni biskup biskupije Graz-Seckau, preuzvišeni Wilhelm Krautwaschl. Rijeka Rába izvire u austrijskome dijelu Alpi, ima tok duljine oko 300 kilometara, a ulijeva se u Dunav u blizini mađarskoga grada Győra, u kojem je naš otac Gerard studirao teologiju te je 1903. zaređen za svećenika.
Uz novake i magistra o. Petra, u izletu su sudjelovali i gosti samostana gosp. Veseljko Samardžija i bogoslov Zagrebačke nadbiskupije Nikola Sabljić te kuharica Julia.
Nakon oštroga početnog uspona tijekom kojega nas je magistar uz smijeh tješio da će dalje biti lakše te da je za nas izabrao rutu prikladnu i za djecu, uslijedila je sasvim ugodna šetnja duljine nekoliko kilometara. Uz našu su se lijevu i desnu stranu izmjenjivale lijepe šume, livade i rijeka, no kamo god biste okrenuli pogled, nije bilo ničega što bi se nametalo pogledu i zahtijevalo posebnu pozornost. Radije, tiha idiličnost okružja usmjerila nas je na našu braću. U laganoj šetnji započeli smo međusobno razgovarati o najrazličitijim temama, koje su varirale od hobija koje smo imali kao djeca i ribolova pa sve do povijesti nastanka Druge euharistijske molitve i opsega važenja nekih Božjih zapovijedi. Ipak, kako je ovo bila šetnja karmelskoga novicijata, jasno je i da je većina tema bila na ovaj ili onaj način usmjerena k odnosu s Bogom. Teme i sugovornici izmjenjivali su se lagano i tečno poput izmjene noga u hodu, a kada smo stigli na kraj šetališta bilo je teško povjerovati da hodamo već dva sata. Kako je restoran na kraju šetališta bio zatvoren, odlučili smo se istim putem vratiti do naših automobila i potražiti mjesto za ručak u obližnjem gradiću Weizu. Vrativši se na stazu, nastavili smo gdje smo i stali: uz laganu šetnju neopterećeni vremenskim rasporedom ili posebnom svrsishodnošću opušteno razgovarati s braćom.
Vrijednost ovakve rekreacije bila je to što je ona ispunila svoju svrhu: odmorila nas je. Nježna nenametljivost prirode uz Rábu stvorila je ugodno okružje u kojem biste kamo god pogledali vidjeli nešto lijepo, no ništa što bi iskakalo i pozivalo dušu na nepodijeljenu pažnju. Krajolik se mijenjao iz šume u livadu ili rijeku pa opet natrag u šumu, a ta je naizmjeničnost vješto onemogućavala pogledu bilo kakav oblik dosade. U tim pitomim i toplim kontinentalnim pejzažima moći su duše mogle naći svoje umirenje i počinak te se opušteno usmjeriti na one u tome trenutku nama najbliže, našu braću, te u lagodnim, ali ne i trivijalnim razgovorima zajedno iskusiti jedan važan aspekt redovništva: kvalitetan odmor.
