U utorak, 15. listopada 2024., svečanim euharistijskim slavljem koje je predslavio mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački, proslavljena je svetkovina Terezije Avilske u Karmelu u Mariji Bistrici. U koncelebraciji su bili preč. Tomica Šestak, rektor bistričkog svetišta, preč. Ivan Lukić, ravnatelj Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta, zatim vlč. Mata Jaković, misnik u bistričkom Karmelu te o. Drago Brezovec, OFMcap.

U homiliji bogatoj životnošću Duha mons. Šaško je krenuo od sv. Terezije, majke obnovljenog Karmela i crkvene naučiteljice, kao mističarke. Pojam mistike kao takve ponekad zbunjuje vjernike, te se opravdano pitaju: „Što bismo s takvim iskustvom pojedinca; zašto bi ono za Crkvu bilo važno? Možda samo kao potvrda neke privrženosti i blizine Bogu, ili ima nešto šire i plodonosnije? Kada se Bog nekomu u Crkvi objavljuje na osobit način, tada ta objava nije zatvorena, nego proširuje pogled i ima odražaj na sve vjernike. Za nas kršćane mistika nije mutna skrivenost, nejasnoća i zbunjivanje, nego upravo suprotno: mistika – odatle joj i ime, povezano s mysterion – govori o objavi otajstva, o snažnijemu susretu s Božjom ljubavlju, o jasnijem uvidu u istinu, dobrotu i ljepotu, o dodiru prolaznoga i vječnoga.“ Mistično iskustvo „čovjeku daje da osjeti istodobnost i sveprisutnost, ‘vrijeme bez vremena’ i ‘prostor bez prostora’; ono je uvijek zahvaćenost vječnim u vremenu, susret s Bogom, prijateljstvo i sjedinjenost s božanskim.“

Propovjednik se potom na zanimljiv način osvrnuo na dva specifična pokazatelja vezana uz sv. Tereziju Avilsku. Prvo na datum njezina preminuća, s 4. na 15. listopada 1582., kako pišu životopisci, jer se upravo te godine događala promjena s julijanskoga na gregorijanski kalendar (te se ispuštaju datumi od 5. do 14. listopada 1582.). „Njezina je smrt ušla u dane koji ne stanu u zemaljski kalendar, nego u ‘vrijeme bez vremena’, u život s Bogom koji niti je mjerljiv, niti treba mjerenje, jer je bezmjeran. To je vrijeme zajedništva s Bogom.“ Kao drugi pokazatelj naveo je kip glasovitog Lorenza Berninija „Sv. Terezija u ekstazi“, gdje „gledatelji pokušavaju vidjeti nešto što se ne može vidjeti očima promatrača bez molitve. Nevidljivo se vidi samo objavom otajstva i molitvom.“ Na Berninijevom kipu moguće je promatrati Terezijinu žeđ za vječnim, za onim izvorom svjetla koji nam nije dostupan.

U nastavku propovijedi mons. Šaško srdačno je potaknuo karmelićanke u Mariji Bistrici: „Vi ste ovdje, drage sestre, pozvane od Gospodina da svojim pozivom tražite Boga i naviještate ga svijetu, osobito suvremenomu svijetu, tako rastresenom, bučnom i, u konačnici, tužnom; pozvane ste svjedočiti i naviještati Božje prvenstvo, njegov primat.“ Simbolički je protumačio i lokaciju bistričkog Karmela: „I tako je već i sama smještenost ovoga vašeg samostana iza Bistričke Kalvarije simbolički snažna, znakovita, govorljiva, jer je to poziv svima nama da se popnemo na uzvisinu na kojoj su križevi, Raspeće, kako bismo bolje vidjeli život; da bismo bolje vidjeli svijet i da plodonosnije čitamo povijest. Bistrički Križni put kao da ima dodatnu postaju: XII a – vaš samostan, nastavak Kristova predanja Ocu; nastavak razgovora razapetih; najavu susreta s tamom zla i pobjedu nad njom, navještaj uskrsnuća, ali još uvijek ne življenoga u punini; ‘stanku’ u kojoj je zbijena prolaznost i vječnost…“

U nadahnjujućoj propovijedi našlo se mjesta i za prenošenje poruke života Terezije Avilske prisutnim vjernicima: „Pozvani smo zaviriti u male ili velike ljudske događaje vlastitoga života, vlastitih obiteljskih, vjerničkih zajednica, povijesti, Crkve, svijeta, kako bismo otkrili nadnaravno u sadašnjosti. Pozvani smo nadilaziti konačnost da bismo vidjeli beskonačno, koje je već prisutno, gotovo bih rekao skriveno u tkivu i titrajima našega čovještva, jer je Sin Božji postao čovjekom i u našem čovještvu već je prisutan kao poziv, prisutnost, suputnik, prijatelj, Otkupitelj, Spasitelj, obećanje i zalog budućega.

Drage sestre, draga braćo i sestre, molimo Gospodina, po zagovoru svete Terezije Avilske, za takav pogled koji ne stane u kalendare; koji se ne dopušta u potpunosti naslikati, isklesati, predočiti, ali već u našim (malim) ljudskim predvidivim i nepredvidivim događajima vidi konačno i sve, pri čemu sve postaje ljepše, jer je Gospodin s nama i u nama: do svršetka svijeta; i u trpljenju. … Ostaje nam prepoznavati mistička iskustva kojih nema bez čežnje, nade i punine vječnosti; počevši od svojih bližnjih i darovanih trenutaka koji ne stanu ni u jedan ljudski kalendar“, zaključio je propovjednik.

Po završetku misnog slavlja vjernici su imali priliku častiti relikvije sv. Terezije koje se čuvaju u Karmelu Majke Božje Bistričke i bl. Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici.

Poslije sv. Mise imale smo lijep i srdačan susret s mons. Šaškom u našoj govornici.