Rim, 15. listopada 2024.

Draga braćo i sestre u terezijanskom Karmelu,

Velika mi je radost pozdraviti vas o ovom blagdanu naše Majke svete Terezije. Iskreno se nadam da, primajući ovo pismo, ostajete mirni i hrabri, čak i usred poteškoća i borbi koje nikada ne izostaju. Već dugo želim poslati vam ovo pismo, koje se bavi vrlo specifičnom temom, u duhu i strasti Terezije od Isusa za istinsku i dobru, cjelovitu formaciju – intelektualnu i životnu – koja nam pomaže hoditi u istini, kao Red, kao zajednica i osobno, omogućujući nam da uvijek budemo prosvijetljeni, ponizni i otvoreni na našem putu.

Krajem lipnja sudjelovao sam na trećem godišnjem istraživačkom seminaru o intelektualnom životu našeg Reda. Ovaj seminar, osnovan 2022. godine, ima za cilj olakšati dijalog među karmelićanima koji su angažirani u akademskom radu, te poticati i promovirati intelektualnu aktivnost u cijelom Redu.

Ideja seminara nastala je nakon što sam nekoliko dana slušao profesore i zajednicu Teresianuma na početku svog mandata, postavljajući pitanje kako Karmel i karmelska duhovnost i teologija odgovaraju na velike izazove i pitanja današnjice. Pitanje koje se temelji na razmišljanju i promišljanju utemeljenom na molitvi i osluškivanju sadašnjeg vremena: gdje se nalazi karizma Karmela kao tišina i prava riječ za čovjeka današnjice?

Prije više od pedeset godina Drugi vatikanski koncil pozvao je nas redovnike da se vratimo izvorima naših karizmi, nadahnućima naših brojnih i različitih tradicija (Perfectae Caritatis, 2). Unutar našeg Reda, generacija učenjaka preuzela je ovaj zadatak s entuzijazmom, i danas nastavljamo uživati plodove njihovih napora: kritička izdanja spisa naših svetaca, prijevodi njihovih tekstova na jezike koji se mogu čitati diljem svijeta, točne biografije i detaljna izlaganja njihove duhovne i mistične teologije. Dok ta generacija karmelskih učenjaka odlazi – sjetimo se smrti mnogih od njih posljednjih godina – mi koji smo ih naslijedili moramo se zapitati kako danas možemo nastaviti njihov rad; kako graditi na temeljima koje su tako mudro postavili, i iskoristiti sve ono što su dali našem Redu.

Proučavanje i istraživanje ne odvijaju se u vakuumu, već u živom kontekstu naših karmelskih zajednica i usred uvjeta našeg suvremenog svijeta. U tim okolnostima nailazimo na mnoge čimbenike koji nam trenutno onemogućuju posvetiti vrijeme i energiju intelektualnom životu. Smanjenje broja zvanja u mnogim regijama stvara pritisak da se bavimo onim što je neposredno potrebno: ispunjavanjem pastoralnih obveza, brigom za našu stariju braću i sestre, administrativnim i birokratskim zadacima koji omogućuju redovito funkcioniranje naših institucija. Isto tako, u područjima gdje tek zasađeni karmelski život cvjeta, stvaranje novih zajednica i širenje novih područja propovijedanja i drugih službi nameću hitne i neodgodive zahtjeve onima koji su na prvoj liniji te aktivnosti. Gdje god se nalazili, čini se da nismo generacija karmelićana koja treba tražiti što će raditi…

U tom kontekstu, baviti se našim intelektualnim životom ponekad može izgledati kao ustupak ili daleka želja, na kraju dugog popisa hitnijih prioriteta. Na sličan način, mnogi čimbenici u našem suvremenom svijetu ometaju ozbiljnu i predanu posvećenost studiju. Društveni mediji su nas uvjetovali da čitamo površno, filtrirajući materijale samo prema detaljima koji su nam potrebni, da mislimo i komuniciramo u isprekidanim rečenicama. U onome što se naziva društvom „post-istine“, provjerene činjenice se osporavaju, istina je postala relativna, autoriteti i stručnjaci se gledaju sa sumnjom, a institucije i mudrost koju one nude smatraju se u sebi nepouzdanima.

Posebno je zanimljiva činjenica da se proučavanje znanosti i tehnologije, usmjereno na produbljivanje znanja i sposobnosti čovječanstva, često smatra vrjednijim i produktivnijim od potrage za znanjem u područjima poput teologije i duhovnosti, gdje je plodove znanja moguće smatrati manje kadrima obogatiti ljudsko društvo, barem u smislu financijske i tehnološke dobiti. Istina je da malo teologa teži bogatstvu i slavi!

Čak i unutar crkvene obitelji, naš Red bosonogih karmelićana nije uvijek bio smatran nositeljem snažne i žive intelektualne tradicije, možda ne onako kako se visoko cijeni erudicija isusovaca i dominikanaca, ili monaško znanje benediktinske obitelji. No to je opovrgnuto činjenicom da je sveta Terezija smatrala intelektualnu aktivnost i potrebu za ozbiljnim čitanjem i studijem sržnom za svoju viziju duhovnog života. Sama Terezija imala je neutaživu žeđ za znanjem. Bila je neumorna u traženju savjeta učenih ljudi – bilo kao ispovjednika ili savjetnika – vođena željom da shvati istine u središtu svojih mističnih iskustava. Osim toga, smatrala je te savjete bitnima za priorice koje bi vodile njezine nove zajednice, a time i korisnima za sve sestre: „Vi, moje kćeri, uvijek se informirajte o svemu kod učenih ljudi: oni će vas s razboritošću i istinom podučiti putu savršenstva” (Osnuci 19,1).

No, nije se radilo samo o funkcionalnom vodstvu; Terezija je shvatila da će mogućnost pozornijeg čitanja najbolje kršćanske literature nahraniti duše njezinih kćeri, obogaćujući ih sredstvima koja su bila ključna za njihov procvat kao duhovnih žena: „Priorica neka se pobrine da imaju dobre knjige […] ta hrana za dušu je na neki način potrebna kao i hrana za tijelo“ (Konstitucije, 8 [= II, 7]). Terezijino poznato upozorenje da naš dio u molitvi „nije puno misliti, nego puno ljubiti“ (Zamak duše, IV, 1, 7) često se stavlja u središte njezina duhovnog učenja, i to s pravom. Međutim, ako se izvuče iz konteksta, može se steći dojam da Terezija vidi glavu i srce kao na neki način suprotstavljene; da su razum i kritičko razmišljanje prepreka gorućoj želji koja čini srž njezina odnosa s Bogom. U stvari, Terezija nije vidjela tu suprotnost. Naprotiv, inteligencija je bila dragocjen izvor u duhovnom životu, jer je sestrama omogućavala da prepoznaju dobro i prepuste se njegovoj preobražavajućoj snazi (Put savršenstva, 14, 2). Inteligencija je, zapravo, trebala biti kriterij za prihvaćanje kandidatkinja (Konstitucije, 21 [= VI, 1]). Slično tome, Terezija je hvalila one koji su znali podržati svoju molitvu znanjem stečenim kroz studij i smatrala je to vrijednim pomoćnim sredstvom za napredovanje u mističnom životu: „Po mom mišljenju, [znanstvena osnova] je veliko bogatstvo koje pomaže u ovoj praksi [molitve]“, govorila je svojim sestrama (Život, 12, 4). Intelektualni život tako je bio u službi molitve, podržavao ju je i hranio, te je stoga bio vrijedan truda i pažnje sestara: „Budući da molitva mora biti temelj ove kuće, potrebno je da se trudimo posvetiti onome što najviše pomaže njezinoj praksi“ (Put savršenstva, 4, 9).

Možemo vidjeti ovaj bitan sklad između našeg intelektualnog i duhovnog života kako u Terezijinom učenju, tako i u njezinu primjeru. Čitala je velike autore kršćanske tradicije – crkvene oce i duhovne pisce srednjeg vijeka – kako bi nadahnula svoj odgovor na sadašnjost; čitala je Sveto pismo kako bi produbila svoj susret s Kristom; čitala je suvremene duhovne pisce poput Francisca de Osune i Bernardina de Lareda kako bi usmjerila svoju potragu za Bogom. Terezija nas uči ne samo da trebamo čitati, već i kako i zašto trebamo čitati, pristupajući tekstu s kritičkim angažmanom i živahnim razmišljanjem, prihvaćajući da naše predrasude budu dovedene u pitanje, da nam se horizonti prošire i da naš put postane jasniji.

Slijedeći Terezijino svjedočanstvo o integralnom odnosu između duhovnosti i studija, mogli bismo otići dalje i identificirati „duhovnost studija“. U ovom radu potrebna je askeza. Osobito u današnje vrijeme prijeti nam ometanje, nemar i rastresenost. Ozbiljno čitanje zahtijeva svjesnu disciplinu, uklanjanje smetnji, odlučno udaljavanje uma i srca od drugih preokupacija. Uglavnom je to usamljena aktivnost, koja zahtijeva tišinu i osamu kako bi ideje mogle odjekivati i razvijati se, omogućujući mukotrpno otkrivanje veza i implikacija. To je, gotovo uvijek, trud koji donosi plodove tek polako i zahtijeva od nas da ostavimo po strani želju za neposrednim povratnim informacijama i nagradama, za pljeskom i priznanjem. Kao takav, uključuje posebno siromaštvo i proizvodi određenu poniznost. Askeza studija tako je u potpunosti u skladu s temeljnim vrijednostima prvih pustinjaka s gore Karmela, koji su bili predani tome da ostanu sami u svojoj ćeliji, danju i noću meditirajući nad Gospodnjim zakonom (Pravilo, 10). Nije slučajno da Terezija rezervira sat vremena dnevno za duhovno štivo (Konstitucije, 6 [= II, 3]).

Istodobno, postoji dodatna zajednička dimenzija u intelektualnom naporu. Moramo hodati zajedno u našoj potrazi za istinom, dijeliti uvide i otvarati nove dimenzije jedni drugima. Trebamo se međusobno podržavati i pomagati; ohrabrivati, izazivati, dijeliti radosti i frustracije. Terezija je to itekako jasno prepoznavala. Radovala se prilici za raspravu s prijateljima koji su isto mislili: „Voljela bih da nas pet, koje sada ljubimo u Kristu, postignemo dogovor i […] pokušamo se ponekad okupiti kako bismo se međusobno razoružali, i razgovarali o našem mogućem popravljanju i većem ugađanju Bogu“ (Život, 16, 7). Kako je Terezija savjetovala, budući da je „[ovo duhovno prijateljstvo] toliko važno za duše koje još nisu učvršćene u kreposti […], ne znam kako bih ga dovoljno preporučila“ (Život, 7, 21).

Prije svega, duhovnost i studij, molitva i intelektualni život, proizlaze iz istog žara: žudnje za Bogom. U molitvi i u studiju pozvani smo tražiti Boga, tražiti Onoga koji je iznad ljudskog znanja, a ipak se otkriva kroz njega. I molitva i studij su putovi kroz koje ulazimo u Njegove misterije, ostajući ipak unutar granica onoga što ljudski um može spoznati i izraziti. Ta Terezijina žudnja za Bogom, za jedinim potrebnim (Lk 10,42), prožima svu našu intelektualnu aktivnost, nadahnjuje je i daje joj smisao. To je, zapravo, potpuno terezijanski po svojoj naravi i cilju. Ako je intelektualna aktivnost u potpunom skladu s izvornom namjerom pustinjaka s gore Karmela i s obnoviteljskom vizijom svete Terezije, postoje, po mom mišljenju, specifični i hitni razlozi zbog kojih ju moramo ponovno staviti u središte našeg duhovnog života.

Prvo, čitamo spise naših svetaca kako bismo potaknuli rast nas samih kao karmelićana. Kao što je Terezija voljela istaknuti, svaka nova generacija nužno postavlja temelje na kojima će njezini nasljednici graditi (Osnuci, 4, 6). Moramo pažljivo i strpljivo uroniti u mudrost naše tradicije, prisvojiti bogatu baštinu onih koji su bili prije nas, kako bismo ostvarili njihovu viziju našeg Reda i omogućili budućim generacijama da učine isto. Zadaća stalnog hranjenja našeg duhovnog života povratkom izvorima naše tradicije nije opcija niti luksuz, već potreba; to je potraga za našim najdubljim identitetom kao karmelićana i naša budućnost ovisi o tome.

Ne radi se ni o povratku nekoj statičnoj mudrosti zamrznutoj u prošlosti. Vječne istine postoje u dinamičnom odnosu s okolnostima sadašnjosti; one govore našem suvremenom svijetu s novom aktualnošću i, zauzvrat, obasjane su i proširuju se kroz taj svijet. Edith Stein je to jasno prepoznala, odražavajući Tereziju u razumijevanju da je svijet njezina vremena ponovno bio u plamenu i da je postojala apsolutna potreba za karmelskim odgovorom (Uzvišenje svetog Križa, 14. rujna 1939.: Ave Crux, Spes Unica). Naša je sadašnja dužnost, kao karmelićana današnjice, dovesti mudrost naših svetaca u dijalog s našim trenutnim okolnostima, razumjeti kako njihove riječi odjekuju u današnjem kontekstu i ponuditi svijetu specifično karmelsko svjedočanstvo o Kristovoj pobjedi nad smrću.

Samo na taj način možemo odgovoriti na vapaj našeg suvremenog svijeta, svijeta rastrganog patnjom, nepravdom, strahom i nejednakošću – dovoljno je spomenuti trenutne ratove i progone u Ukrajini, Gazi, Libanonu, Burkini Faso…, sukobe u mnogim drugim regijama, očaj izbjeglica i migranata te onih koji se bore za život u gladi i siromaštvu. S druge strane, naša karmelska tradicija ima posebne blagodati koje može ponuditi Crkvi, zajednici Kristovoj u ovom svijetu. Naši sveci govore o Bogu, o Njegovoj sveobuhvatnoj ljubavi i spasiteljskoj djelatnosti; govore, s posebnom pronicljivošću, o misteriju ljudske osobe; razumiju prirodu identiteta i misije Crkve. Kao takvi, naši karmelski sveci su blagoslov ne samo za našu redovničku obitelj, već za cijelo Tijelo Kristovo.

Moramo biti sposobni ponuditi Crkvi njihovu bogatu mudrost, kako bismo poduprli samorazumijevanje Crkve i njezino navještanje, da ta mudrost postane izvor za sve crkvene teologe i propovjednike. Da bismo to učinili, moramo razumjeti i usvojiti tu mudrost. S druge strane, prikladno je da mi karmelićani, poput Terezije, crpimo duboko iz svih bogatstava koje kršćanska teologija i duhovnost mogu ponuditi, stavljajući ih zauzvrat u dijalog s mudrošću naše vlastite tradicije.

U svjetlu ovih razmišljanja, srdačno pozivam svakog od nas da obnovi svoju posvećenost studiju i intelektualnoj aktivnosti, smatrajući ih središnjim dijelom našeg karmelskog života. Čitanje, studij i intelektualna istraživanja oblikuju naš identitet karmelićana, hrane naš molitveni život i osposobljavaju nas za obavljanje našeg specifičnog karmelskog poslanja u Crkvi i svijetu.

Prečesto se događa da se studij vidi samo kao sredstvo za postizanje cilja, možda za dolazak do zavjeta ili ređenja. Međutim, ozbiljna obveza prema čitanju i studiju mnogo je važnija od toga; to je, jednostavno, sastavni dio našeg karmelskog poziva, temeljna komponenta života kojem smo se posvetili. Istina je, postoji ‘zvanje u zvanju’: podizanje intelektualnog studija na najvišu razinu, produbljivanje spoznaje i samorazumijevanja Reda, doprinošenje novim uvidima i znanjem našoj karmelskoj tradiciji. To je poseban poziv onih koji se posvećuju istraživanju, poučavanju i pisanju. Oni koji obavljaju ove zadatke istinski služe našem Redu.

Ipak, želim ponoviti da svatko od nas mora preuzeti ovu zadaću na vlastitoj razini, u svom prostoru i vremenu. I mi trebamo hranu, trebamo razvijati i širiti naše razumijevanje karizme, živjeti naš karmelski poziv na način koji je plodan i osnažujući, čak i na skriven način, u intimnosti naše molitve i u neposrednosti naših zajednica.

Želim nedvosmisleno potvrditi da ovo nije zadatak rezerviran samo za braću. Naše sestre žive Terezijinu viziju u specifičnom kontekstu svojih klauzurnih zajednica. Njihova mudrost i njihovi uvidi oblikovani su u loncu života koji je Terezija oblikovala na početku svoje obnove. Kao takve, naše sestre donose poseban glas iskustva u intelektualni život našeg Reda; donose uvide, znanja i percepcije koje su jedinstveno njihove. One čitaju spise naših svetaca u dosluhu sa svojim klauzurnim zajednicama i utjelovljuju njihova učenja u svakodnevnom životu; potrebni su nam neophodni doprinosi koje samo karmelićanke mogu dati. Poput Terezije, potičem priorice da osiguraju svim sestrama dovoljno vremena i građe za čitanje, studij i teološko produbljivanje, te da ponovno stave ovu obvezu u središte svojih rasporeda.

Ponekad postoji opravdani strah da bi intelektualna aktivnost mogla postati bijeg, distrakcija od ognja pročišćenja, ili iskušenje ponosa i osobne promocije. Ipak, uz odgovarajuće rasuđivanje i razboritost, studij i intelektualni rad pomažu nam u ostvarenju osobne preobrazbe i duhovnog sazrijevanja kojem smo svi posvećeni. Stoga potičem sve sestre da to smatraju vitalnim i životvornim dijelom svog života i molitve u terezijanskom Karmelu.

Isto tako, moramo obratiti veću pozornost mudrosti koju naša braća i sestre iz Svjetovnog reda mogu ponuditi. Oni žive našu karmelsku karizmu u srcu svijeta, u svojim domovima, radnim mjestima i lokalnim zajednicama. Oni vide i doživljavaju s posebnom oštroumnošću dijalog između naše duhovne tradicije i potreba i okolnosti suvremenog svijeta. I u ovom slučaju radi se o loncu u kojem se kuhaju novi uvidi i novi stupnjevi razumijevanja. Naš zajednički intelektualni život kao karmelićana bit će potpun tek kad uključimo sve glasove Reda – redovnike, redovnice i svjetovne karmelićane. Tek tada ćemo moći istražiti puninu naše tradicije. Tek kada se budemo međusobno duboko slušali – redovnice, OCDS i redovnici – moći ćemo na odgovarajući i ispravan način integrirati značenje naše karizme (usp. Deklaracija o karizmi OCD 43-44).

Draga braćo i sestre, u srcu mojih želja za našu terezijansku obitelj želim da promoviramo ljubav i uvažavanje prema intelektualnoj aktivnosti koja može hraniti naše životno iskustvo karizme, produbiti našu molitvu, oblikovati naš identitet i krijepiti naše karmelsko poslanje u Crkvi i svijetu.

Koristeći ovu posebnu i radosnu priliku svetkovine naše Majke svete Terezije, dok se vraćam s posjeta našoj obitelji u Aziji (Koreja, Tajvan i Hong Kong) i ponovno krećem u Afriku (Burundi-Ruanda i Senegal), nudim vam ovu viziju, no, prije svega, svoju blizinu, svoj blagoslov i svoju zahvalnost za vašu predanost, vašu skromnu i hrabru borbu, i zato što ne dopuštate da nada izblijedi. Braćo i sestre, sretan blagdan naše Majke Terezije! Neka nam ona podari svoju strast za Boga, za Crkvu i za čovječanstvo.

br. Miguel Márquez Calle, OCD, Generalni poglavar

LETTERA ALL’ORDINE, NELLA SOLENNITÀ DELLA NOSTRA SANTA MADRE TERESA DI GESÙ