U subotu 31. svibnja, na blagdan Pohođenja Marijina, postulanti predvođeni magistrom o. Srećkom, na poziv župnika vlč. Aleksandra Kovačevića sudjelovali su na proslavi 100. obljetnice kanonizacije sv. Male Terezije u Beški. Na put smo krenuli nakon doručka u ranim jutarnjim satima, kako bismo usput posjetili biskupijsko svetište Gospe Tekijske u Petrovaradinu te pravoslavni manastir u Kovilju.
U Petrovaradin stižemo prije otvaranja crkve Gospe Snježne. U prekrasnom prirodnom ambijentu ispred špilje Gospe Lurdske pred kipom Majke Božje molimo Službu čitanja i Molitve reda, te završavamo himnom Regina caeli. Svetište uz to ima izgrađen Križni put koji je pogodan za kratku šetnju i razmatranje. Nedugo zatim stiže gospodin koji je zadužen za održavanje svetišta te nam otvara crkvu i kratko nas uvodi u povijest samoga svetišta. Naime, prema predaji, na mjestu sadašnje crkve nalazila se srednjovjekovna kršćanska crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji koju su najvjerojatnije podigli redovnici cisterciti. Nakon turske najezde i osvajanja ovih krajeva 1526. godine, spomenuta je crkva srušena i na njenom mjestu podignuta džamija, u narodu poznata kao Tekija.
Nakon odlaska Turaka 1687. godine, grad Petrovaradin postaje stjecištem vojnika, obrtnika, trgovaca i zemljoradnika, a članovi Družbe Isusove dolaze već 1693. godine. Budući da u oslobođenom Petrovaradinu ne zatiču sačuvane srednjovjekovne kršćanske crkve, isusovci su prije podizanja vlastite samostanske crkve sv. Jurja mučenika u podnožju petrovaradinske tvrđave za bogoslužje koristili napuštenu tekijsku džamiju koju su preuredili u kršćansku crkvicu i posvetili je Bezgrešnom Začeću Blažene Djevice Marije.
Sedamnaest godina nakon što je u Srijemskim Karlovcima 1699. godine sklopljen mir između austrijskog i turskog carstva, nad Srijemom se ponovno nadvila sjena ubijanja i pustošenja. Brojčano nadmoćna turska vojska, na čelu s velikim vezirom Damad Ali Pašom, pristigla je 3. kolovoza 1716. godine pred zidine Petrovaradina i opsjela ga. Austrijska vojska pod zapovjedništvom princa Eugena Savojskog odgovorila je izlaskom izvan utvrde u jutro 5. kolovoza iste godine. U kraćoj borbi vođenoj nedaleko od crkvice Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije, turska je vojska doživjela strahoviti poraz. Uvjeren da je Gospinim zagovorom izvojevana pobjeda nad osvajačem, princ Eugen je u znak zahvalnosti darovao petrovaradinskoj crkvi Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije sliku Bogorodice s djetetom Isusom u naručju, koju je dotada kao svetinju nosio u ratne pohode i pred njom zazivao pomoć s neba za svoju vojsku. S obzirom da je pobjeda izvojevana u bitci vođenoj 5. kolovoza, crkva je od tada povjerena zaštiti Gospe Snježne čiji se spomendan slavi tog dana, odnosno Gospe Tekijske. Zbog svoje čudotvornosti, ova je slika s vremenom postala predmetom iznimnog štovanja, a blagdan Gospe Snježne danom najvećih hodočašća u ovo marijansko svetište u Petrovaradinu.
U prvim poslijeratnim godinama crkva Gospe Snježne proširena je troškom obitelji nastradalog austrijskog podmaršala, grofa Siegfrieda Breunera, koga su Turci bili zarobili i na sam dan bitke pogubili. Drugo proširenje i preuređenje crkve poduzeli su isusovci 1754. godine, a na spomendan sv. Joakima i Ane, 26. srpnja iste godine, svečano je u crkvu unesena čudotvorna slika Gospe Snježne. U znak sjećanja na taj događaj Svetište Gospe Snježne slavi i danas ovaj spomendan kao „Male Tekije“, dok se blagdan Gospe Snježne slavi u Svetištu kao „Velike Tekije“.
Sadašnja vanjština Tekijske crkve, izgrađena u neogotičko-romaničkom stilu, potječe iz 1881. godine. Neumornim zalaganjem tadašnjeg ravnatelja svetišta, župnika i opata Ilije Okrugića Srijemca, crkva je temeljitom obnovom znatno povećana. Na njenom pročelju podignuta su dva zvonika, a na začelju kupola s križem postavljenim nad polumjesecom, što simbolizira pobjedu kršćanstva nad islamom. Na mjestu glavnog oltara podignut je oltar od bijelog mramora koji se i danas nalazi u crkvi, a na prozore postavljeni vitraji s likovima i imenima svetaca.
Godine 2004., pri obilježavanju 1700. obljetnice stradanja srijemskih mučenika, strop Tekijske crkve oslikan je motivima otajstava radosne, žalosne i slavne krunice te krunice svjetla, a oltarni prostor likovima blaženika i svetaca iz novije povijesti. Svetište Majke Božje Tekijske mjesto je molitve i mira, tihi kutak u koji dolaze vjernici željni duhovne i tjelesne okrepe, ali i oni koji iz kulturnih potreba žele upoznati ovo sveto mjesto. Naš provincijal o. Vinko Mamić odrastao je u Petrovaradinu, te je 1993. u svetištu Gospe Tekijske slavio mladu misu.
Nakon kratke osobne molitve zahvalili smo održavatelju svetišta te smo nastavili put prema Beški. Usput smo se zaustavili u pravoslavnom manastiru u Kovilju, gdje smo posjetili prekrasni hram, suvenirnicu te uživali u predivnom uređenju okoliša. Na naše ugodno iznenađenje, jedan od trideset dvojice monaha koji tu žive i slave Boga velikodušno nam je darovao polusatni duhovni razgovor te odgovarao na naša pitanja o životu monaha. Iz suvenirnice smo probali pivo koje monasi proizvode kao jedan od mnogih svojih proizvoda. Pozdravili smo se s jako otvorenim i velikodušnim monahom i nastavili put do našeg konačnog odredišta.
U Beški, župi Srijemske biskupije, ljubazno su nas dočekali župnik i župljani. Povijest ove župe jasno svjedoči o snazi molitve, vjere i ustrajnosti naroda. Naime, za vrijeme Drugog svjetskog rata i u godinama poslije njega, beščanski katolici nisu imali kapelu, pa su se dogovorili u jednoj kući iznajmiti sobu čije su dimenzije bile 4×4 metra, i u njoj su se sastajali sljedećih deset godina na bogoslužju. Kasnije su tu kuću kupili i ona je služila kao stan za svećenika sve do 1970. godine kada je srušena, a na njenom mjestu je sazidan današnji župni dvor. U dugačkoj pak kući koja je do tada služila kao pekarna, izbijeni su unutarnji zidovi te je dobivena jedna veća dvorana koja je služila kao kapela i u njoj se od osnivanja župe u Beški jednom mjesečno služila misa. Za vrijeme maradičkog župnika Josipa Šoštarca ta je kapela proširena i produžena, a za zaštitnicu je izabrana sveta Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica. Osnivanjem župe u Beški kapela je postala župna crkva, koja je sljedećih godina uređivana.
Nakon kratkog osvježenja krenuli smo s pripremom duhovnog programa. Prvo smo imali izlaganje o sv. Maloj Tereziji i njezinom nauku koje je održao naš postulant Petar Bilanović. Po završetku bogatog izlaganja s poticajnim mislima svetice ostali smo u kratkom razmatranju o našem vlastitom nasljedovanju Male Terezije. Nakon kratke pauze slijedila je krunica s razmatranjima iz spisa sv. Male Terezije koju su predmolili naši postulanti. Svečanu svetu misu predslavio je magistar o. Srećko Rimac, dok su postulanti glazbeno animirali slavlje. U homiliji o. Srećko je istakao ljubav i slobodu duha s kojom je Mala Terezija živjela unutar zatvorenih zidina i njezinu velikodušnu ljubav prema Bogu, te je sve prisutne ohrabrio i potakao na njezino nasljedovanje. U koncelebraciji su sudjelovali kancelar Srijemske biskupije preč. Tomislav Lasić i župnik župa Surčin i Novi Beograd mons. Marko Kljajić, dugogodišnji župnik petrovaradinske župe koji je napisao dvije dokumentirane knjige o progonima Hrvata iz Srijema za vrijeme i nakon Domovinskog rata. Te knjige nam je poklonio. Po završetku svete mise bio je blagoslov ruža i nabožnih predmeta koje je narod imao prilike kupiti kod postulanata, te čašćenje relikvija sv. Male Terezije i njezinih svetih roditelja, Ljudevita i Zelije Martin.
Nakon gozbe ljubavi za Kristovim stolom, ostali smo u zajedništvu i za zemaljskim stolom u ugodnom razgovoru i okrepi sa župljanima, te se potom u večernjim satima uputili za Sombor. U kombiju smo molili večernju i povečerje i tako završili ovaj bogat dan prepun duhovnih dobara, koji je ponajviše bio u tonu Male Terezije. Nju nastavljamo zazivati u svim našim potrebama: sv. Mala Terezijo, moli za nas!
