Prijepodnevnu euharstiju na svetkovinu sv. Terezije od Isusa, prve žene naučiteljice Crkve, u brezovičkom Karmelu predslavio je preč. Željko Nestić, dekan i župnik u Dugoj Resi. Uz njega su slavili preč. Mijo Matošević, vlč. Vjekoslav Pavlović, vlč. Ivica Zlodi, vlč. Andrija Miličević, vlč. Tomislav Šagud, vlč. Damir Ceković i vlč. Frano Bijelić. Asistirali su bogoslovi Mihael Popić i Fabijan Križanović.
U svojoj nadahnutoj i zanimljivoj propovijedi preč. Nestić je prikazao, možemo reći, jednu vrlo važnu krepost u Terezijinom i našem duhovnom životu. Riječ je, naime, o divljenju. Propovjednik vidi sv. Tereziju kao osobu pred čijom se veličinom jednostavno divimo. On preporuča da stanemo pred nju kao pred svjedokinju i ženu koja nas i danas uči kako pronaći Boga u svakodnevici života. Pritom je zapazio da Terezija za taj put ne traži savršene duše, već nesavršenim dušama pokazuje put k savršenosti koji počinje s prvim korakom, a to je divljenje.
Propovjednik se zapitao: „Kad smo prestali biti zadivljeni? Kad smo se, u vjeri i u životu, navikli na čudo? Jer, čini mi se da traganje za Bogom uvijek počinje divljenjem. Ne znanjem, ne definicijom, nego divljenjem. Tko se zna diviti – taj već moli. Tko se zna zadiviti, taj ima čisto srce, srce koje prepoznaje ljepotu i ne misli da sve razumije. Piše Terezija Avilska: ‘Sve stvoreno govori o Bogu, ako čovjek ima srce da se divi. I list na stablu i kap rose mogu nas naučiti koliko nas Gospodin ljubi.’“
Mudrost, o kojoj govori prvo čitanje svetkovine, rađa se iz divljenja i čuđenja pred Bogom. Isus, u pročitanom ulomku iz Ivanova evanđelja, također govori u Hramu o tome, a ljudi su zadivljeni njegovom riječju koja dolazi iz jedinstva i drugovanja s Ocem. On poziva sve one koji vjeruju i koji su žedni Boga, da dođu k njemu i da piju živu vodu. „Bog ulazi u naše suhe duše, nesavršene duše, i zapaljuje u nama žeđ i divljenje. Jer tko više ne zna žeđati, taj se više ne zna ni diviti. A tko se ne zna diviti, teško će ikada moliti. Piše sveta Majka: ‘U dubokoj molitvi duša ne razmišlja mnogo, nego samo gleda i divi se. Kao netko tko stoji pred velikim čudom i ne zna što bi rekao, samo uživa u onome što vidi’“, rekao je preč. Nestić.
Terezija nas uči da molitva nije neka tehnika, već susret zadivljenog srca s Bogom koji nas ljubi. Iako u Terezijinom životu susrećemo, ljudski gledano, dosta toga krhkoga i nedovršenoga po mjerilima svijeta, ipak se ona uvijek divila Bogu koji je u njoj prisutan, koji je živ i koji ju voli. Iz tog divljenja rodila se mudrost koja ju je učinila crkvenom naučiteljicom.
Često se, međutim, dogodi da izgubimo tu sposobnost divljenja. Sve nam postaje navika, kao da ništa ne izaziva onu iskru, svetost čuđenja. A bez te iskre, bez svetog čuđenja, vjera postaje rutina, molitva dužnost, a srce suho. Zato nas sv. Terezija vraća na početak, na ono što je rekla dok je još bila djevojčica: „Hoću vidjeti Boga“, istaknuo je propovjednik poželjevši svim prisutnima da im ova svetkovina bude poticaj da se ponovno zadive Bogu, svemu što čini i što jest, jer tada se sve počinje mijenjati. Molitva tada postaje prijateljski susret, i zajedništvo postaje dar, i sakramenti ponovno postaju izvor. Kad se ponovno divimo, tad ne uspoređujemo, ne mjerimo, ne računamo. Samo stojimo – i gledamo, i šutimo, i zahvaljujemo. Upravo takav život divljenja i motrenja provode sestre u Karmelu. Njihov život izgleda izvana miran, tih, jednoličan, ali je pun divljenja, tišine, molitve i Božje prisutnosti.
Preč. Željko na kraju je poručio: „I zato, dok danas častimo svetu Tereziju Avilsku, učimo od nje umijeće divljenja – ono djetinje čudo koje nas vraća u srce Boga. I ne govorim ovo jer sam to savladao. Baš naprotiv. Govorim to i samome sebi: da ponovno otkrijem kako Bog nije ‘tema’ o kojoj treba nešto reći i moguće zadiviti druge, nego Život; Bog nije ‘pojam’, nego Osoba; Bog nije ‘dogma i pravilo’, nego Ljubav. I možda, baš kad ponovno naučimo diviti se, iz naših će duša poteći te rijeke žive vode o kojima Isus govori. A to je već početak neba iliti put savršenosti.“
Misno slavlje završilo je skladbom mo. Ljubomira Galetića „Terezijo, ti serafe“, a pjevanje su animirale sestre karmelićanke pod ravnanjem s. Bonite Kovačić.
Prečasni Ivan Lukić, ravnatelj Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, predslavio je večernju sv. Misu, a uz njega su bili ministranti i čitači.
U prigodnoj homiliji preč. Lukić je rekao da se u Terezijinoj nauci može naći zdrava duhovna hrana i istinska želja i težnja za svetošću. Gospodin je dotaknuo njezino srce i sve je postalo u njezinom životu drugačije. Sve ono izvanjsko što joj je prije bilo važno i ispunjavalo njezine čežnje, postalo je nebitno. Njezino srce žudilo je samo za Bogom. Taj odnos s Bogom u nutrini duše ona je živa voda koju je Samarijanka tražila od Gospodina na Jakovljevom zdencu, kao i ona mudrost iz prvog čitanja koja je važnija od svega jer nam daje mogućnost da u svakom trenutku biramo dobro.
Na kraju misnog slavlja vjernici su imali priliku častiti relikviju sv. Terezije Avilske, obući Gospin škapular, pristupiti sakramentu Pomirenja, kao i porazgovarati i preporučiti se u molitve sestara.
Misno slavlje animirale su sestre karmelićanke uz orguljsku pratnju s. Kristine Jadanić. Misnim slavljima prethodila je molitva krunice na nakane naših obitelji i za mir u svijetu, kao i Večernja molitva Časoslova.