Antwerpen (Belgija), 7. lipnja 2026., Nedjelja Tijelova
Draga braćo i sestre!
U nedjelju, 7. lipnja 2026., na svetkovinu Tijelova u mnogim zemljama, Crkva se sjeća da je prije četiri stoljeća u Antwerpenu Ana od sv. Bartolomeja predala svoj duh Presvetom Trojstvu, nakon što je zamolila „umrijeti ne praveći buku“. Četiri stoljeća nakon toga, ista želja za skrivanjem — toliko svojstvena njezinoj jednostavnosti — nije spriječila da njezina osoba i dalje zrači svjetlo u Karmelu i u cijeloj Crkvi. Naprotiv, upravo ta tiha poniznost čini je tako rječitim svjedočanstvom za naše vrijeme.
Obraćam vam se ovim pismom ne samo kao onaj koji ispunjava institucionalnu dužnost, nego potaknut iskrenom željom da ova obljetnica bude za Red istinska milost. U posljednjim mjesecima imao sam priliku čitati i slušati razne osobe koje su svoj život posvetile proučavanju Blaženice. Evo dva primjera koja su mi se učinila posebno jasnima i dopunjuju se. S jedne strane, moj brat o. Julen Urkiza, koji je desetljećima svojim povijesnim podukama rasvjetljavao povijest Reda i Anin lik, s ozbiljnošću i pobožnošću. S druge strane, mlada povjesničarka Mercedes Jáuregui, koja mi je prije nekoliko tjedana napisala dugo pismo. U njezinim sam riječima našao ne samo erudiciju, nego nešto još dragocjenije: novi, svježi i duboko naklonjen pogled na našu Blaženicu. Njoj dugujem neke od najljepših intuicija koje želim podijeliti s vama.
I. Sjećanje koje treba obnoviti
Blažena Ana od sv. Bartolomeja bila je kroz stoljeća podložna istoj sudbini kao i mnoge velike osobnosti: ponekad su je iskorištavali više kao bojište nego kao mjesto susreta. U novijoj historiografiji Reda interpretacije o njoj su oscilirale između dviju krajnosti. Neki su je prikazali kao isključivu nasljednicu i jedinog tumača terezijanske karizme, najlegitimniju čuvaricu duha naše Majke Utemeljiteljice. Drugi su, reagirajući na taj pretjerani pristup, sveli njezin značaj na sporednu ulogu ili je ocijenili gotovo isključivo kroz njezinu poziciju u sukobima oko teksta Ustanova krajem 16. i početkom 17. stoljeća.
Oba stajališta, na svoj način, nanijela su štetu njezinoj uspomeni. Prvo, jer je njezin lik učinilo krutim, pretvorivši je u zastavu jedne od sukobljenih strana. Drugo, jer je bogatstvo njezina svjedočanstva učinilo nevidljivim, osiromašivši tako karizmatsko nasljeđe cijelog Reda.
Ali postoji nešto ozbiljnije: slika koja je došla do mnogih od nas — ona Ane od sv. Bartolomeja povezana sa asketskom i tradicionalnom duhovnošću, s poslušnošću shvaćenom kao puko podvrgavanje, s rigidnom obranom strukturnog jedinstva — djelomična je. Nije lažna, ali je nepotpuna. A ono što se nepotpuno predstavlja, završava iskrivljavanjem istine.
Kako mi je ispravno napisala Mercedes, „ta slika nije Ana od sv. Bartolomeja, nego djelomična slika temeljena na nekim njezinim crtama, koja međutim ostavlja u sjeni druge crte koje bi, paradoksalno, bile u skladu s aktualnijim senzibilitetom.“ Stoga nas ovo stoljeće poziva na hitan zadatak: dopustiti da nam Blaženica sama progovori kroz svoje spise i cijeli svoj život, a ne kroz projekcije koje smo na nju projicirali. Ne radi se o izmišljanju neke nove Ane, nego o ponovnom otkrivanju one istinske.
II. Jedinstvo koje doista vrijedi: jedinstvo ljubavi, a ne uniformnosti
Otac Julen je ispravno naglasio da je Ana od sv. Bartolomeja strastveno branila jedinstvo terezijanskog Karmela. Taj je potez vrlo važan. U trenucima razdora — kao što su bili godinama sukob oko Ustanova između 1585. i 1592., a kasnije i u Flandriji — Ana se isticala kao zastupnica strukturne povezanosti, poslušnosti zajedničkim normama i vjernosti hijerarhiji. Nije to činila iz koristi, nego iz duboke ljubavi prema naslijeđu koje je primila od Terezije.
Ovdje valja precizirati detalj koji mi se čini odlučujućim. Jedinstvo koje je Ana branila nije bilo jedinstvo nametnuto odozgo, plod hladne jednoobraznosti. Bilo je to jedinstvo tkano ljubavlju, milosrđem življenim u svakodnevici. Kao što je sama napisala, i kao što je otac Urkiza opsežno dokumentirao, njezina obrana jedinstva rođena je iz njezina mističnog iskustva: iz one žive prisutnosti Krista koji je stanovao u njoj i kojeg je vidjela odraženog u Tereziji i u svakoj sestri.
Ana nije branila jedinstvo jer je bila žena slijepe poslušnosti, nego zato što je duboko voljela ono za što je vjerovala da jedinstvo štiti, tj. karizmu, bratstvo, primljeno naslijeđe. To je razlika koja mijenja sve.
I to, draga braćo i sestre, ima izvanrednu aktualnost za naše dane. Prema van, u kulturi koja je pojedinca učinila jednim jedinim obzorjem smisla i koja je izgubila sposobnost građenja zajednica bez razaranja razlike, Anina ponuda — „jedinstvo tkano ljubavlju, a ne jednoobraznošću“ — djeluje subverzivnije i nužnije no ikad. Prema unutra, u Redu koji još nosi nezacjeljene rane, njezina figura može biti mjesto susreta umjesto bojišta. Ana je bila žena granice, karizmatske ekspanzije, koja je živjela ratove i teške napetosti bez loma svoga duha. Uspjela je jer je njegovala bratoljublje na svim terenima kojima je kročila.
III. Delikatnost i osjetljivost: zaboravljeni ljepilo njezine svetosti
Postoji aspekt Ane od sv. Bartolomeja koji se rijetko pojavljuje u životopisima ili popularnim materijalima, a koji je temeljan. Mislim na njezinu delikatnost i osjetljivost. Ne kao crticu osobnosti ili temperamenta, nego nešto dublje: nit koja strukturira i daje povezanost svemu ostalom. Bez delikatnosti i osjetljivosti njezina bi obrana jedinstva postala nametnuta uniformnost, a njezina služba bi se pretvorila u puku funkcionalnost ili, još gore, u podložnost.
Ana je bila iznimno osjetljiva, duhovno i u odnosima s drugima. Dovoljno je čitati njezine spise da se shvati koliko je pažnje i delikatnosti imala u obraćanju svojim sestrama, kako je razumjela ljudsku psihologiju, kako je znala pravi odnos discipline i ljubavi u ophođenju s novakinjama. Riječi je pažljivo upotrebljavala, dugo je razmišljala što reći i kako reći. Kad je trebala skrbiti za koju bolesnu sestru, posvećivala joj se kao da je ta sestra njezin cijeli svijet, sam Krist. Spremala joj je postelju, bdjela noćima kad je potrebno, predviđala potrebe. Ponekad su joj bili dovoljni mali pogled ili osmijeh, ponekad i bez toga – svaki put s istom pažljivošću.
Njezina golema pisana ostavština vjerojatno je mjesto gdje se ta osjetljivost za drugoga najbolje otkriva. Način na koji se obraća sestrama i svojim učenicama, ton koji prilagođava ovisno o primatelju, pozornost prema konkretnosti svake osobe, pamćenje pojedinosti… sve to govori o nekome tko je komunikaciju razumijevao kao čin skrbi za drugoga.
Mercedes me podsjetila na nešto što nas dvoje nećemo nikad zaboraviti. Bila je prisutna kad sam telefonirao bolesnoj sestri, Mariji od Anđela, koja se liječila u bolnici u Sevilli. Ponudio sam joj samo nekoliko riječi utjehe u posljednjim trenucima. U više slučajeva sam poslao blagoslov umirućoj braći i sestrama. Mercedes mi je rekla da joj je taj čin izgledao kao „velik čin bratstva, milosrđa i ljubavi“ i dodala: „To je pažljivost koju je Terezija prepoznavala kao najistinitiji znak ljubavi, a koju je sv. Ivan od Križa prakticirao cijelog svog života.“ Čitajući te riječi, shvatio sam da mi time ona nije samo zahvalila, nego istovremeno i pokazala Anino ogledalo: pažljivost u svakodnevici.
Ana od sv. Bartolomeja bila je revolucionarka osjetljivosti, pažljivosti i nježnosti. Da, revolucionarka. Jer svijet nas tjera na suprotno: gledati osjetljivost kao slabost, misliti da nas čini ranjivima, prisiliti nas da se odmaknemo da bismo preživjeli. Ali Ana je svoju nježnost pretvorila u svoju snagu. Išla je protiv vremena u kojem je živjela, pa i našeg vremena. Danas smo naizgled sve „povezaniji“, a sve manje smo osjetljivi jedni prema drugima. Možda bismo trebali ponovno biti radikalni u našoj osjetljivosti za druge, zaštititi se jedni od drugih zidom ljubavi, a ne hladnoće. Neka prva stvar koja se na nama vidi budu naše raširene ruke.
IV. Služba i jednostavnost: snaga malenosti
Anin poziv na služenje je najpoznatija njena značajka, ali i ona koju je najlakše krivo shvatiti. Znamo da se nije radilo o obeshrabrenom služenju. Ana je kao redovnica laikinja zauzimala najnevidljivije i najtiše mjesto u zajednici, a ipak je bila iznimno cijenjena od svojih priorica. Marija od sv. Jeronima, njezina učiteljica novakinja, znala je u njoj prepoznati nešto što nije uvijek lako vidjeti kod onih koji služe u tišini: unutarnji život iznimnog bogatstva.
Anina izvanrednost je u tome što nikada nije napustila stav služenja, čak ni kada joj je nametnut crni veo i kada je postala priorica i utemeljiteljica. Ana je obnašala i najponizniju i najvišu službu u zajednici uvijek na isti način — u stavu služenja. To je, braćo i sestre, evanđeoska sloboda. To je ono što je Terezija nazivala „hoditi u istini“.
U vremenu u kojem i unutar posvećenog života postoji napast mjeriti vrijednost ljudi i stvari po vidljivosti i prestižu — službe, publikacije, projekti, kulturne inicijative — Ana utjelovljuje način bivanja koji je duboko terezijanski i kristološki: onaj koji gradi Kraljevstvo s posljednjeg mjesta, bez potrebe da netko za to zna. Njezin je život korektiv protiv svake forme duhovnog klerikalizma.
Treba dodati nešto što se često zaboravlja. Ana nikako nije bila neobrazovana žena. Najnovija istraživanja sugeriraju da njezini spisi i pjesništvo odražavaju profinjeno i selektivno poznavanje određenih područja, posebno otačkih tekstova. Kasno učenje pisanja — čest motiv u njezinoj tradicionalnoj hagiografiji — sadrži samo dio istine. Slika nepismene časne laikinje koja gotovo čudom uči pisati više odgovara hagiografskom toposu nego dokumentiranoj stvarnosti. Ana je svjesno izabrala biti jednostavna, jer je shvatila da je jednostavnost jezik najbliži Evanđelju. Nije skrivala svoje znanje samo zbog pritiska okoline u teškim vremenima, nego zato što je shvatila da je znanje u službi ega otrovno, a ono stavljeno u službu ljubavi — milosrđe.
V. Živa prisutnost Kristova: srce njezine duhovnosti
Otac Julen nas je dokumentirano podsjetio na ono što je središnje kod Ane od sv. Bartolomeja, na njezino iskustvo žive prisutnosti Kristove. To je jezgra njezina duhovnog života, njezina cijeloga života.
Još od djetinjstva Isus joj je bio nazočan i razveseljavao ju. Njena je želja bila da ju On stalno gleda i da nikada od nje ne odvraća svoj pogled. U društvu Terezije ono što ju je najviše ispunjavalo bila je upravo živa prisutnost Kristova koju je osjećala promatrajući Utemeljiteljicu. Zato ju je, u času Terezijine smrti, brinulo kako će nastaviti živjeti tu prisutnost živog Krista.
Važno je naglasiti kako Ana ne samo da živi „u“ Božjoj prisutnosti, nego živi Božju prisutnost. Ona živi Krista kao Emanuela, Boga-s-nama kojeg nam otkriva Novi zavjet. Ta prisutnost nije nešto statično, nego dinamično, komunikativno, egzistencijalno. To je dar milosti, ali i stvarnost koju ona vjerno čuva.
Iz te prisutnosti izvire sve ostalo. Izvire joj žeđ za dušama, njezin zanosni žar za Crkvu, želja da svi upoznaju Boga. Izvire i njezina sposobnost trpljenja iz ljubavi. Kao što je pisala u stihovima: „Ljubav traži križ / kako bi ispunila svoje želje, / koje su snažne i iskrene / i gladne križa“. Za Anu križ nije bio cilj sam po sebi, nego najveći izraz ljubavi. Na križu je Krist dao svoj poljubac Crkvi, svojoj zaručnici. Na postelji križa slavio je svoj krvavi svadbeni pir za duše.
Ta kristocentrična duhovnost, koju je Ana tako intenzivno proživljavala, imala je također znatan utjecaj na njezino okruženje. Sjetimo se Pierra de Bérullea, budućeg kardinala. Komunikacija s Anom znatno je utjecala na njegov duhovni život, nauk, osnivanje Oratorija Isusova te, posredno, na katoličku obnovu u Francuskoj 17. stoljeća. Kako je Jean Dagens priznao, Ana „zaslužuje u povijesti katoličke obnove Francuske mjesto koje joj povjesničari još nisu dodijelili“. Ova obljetnica može biti i prilika da Red ponovno otkrije povijesnu veličinu ove žene koja je iz svoje naizgledne malenosti mijenjala svijet oko sebe.
VI. Praktični savjeti za obljetnicu
Na kraju ovog pisma, slijedeći prijedloge koji su mi pristigli s toliko inteligencije i naklonosti, predlažem nekoliko praktičnih ideja kako ovu obljetnicu proživjeti plodno.
Prvo, obratimo pažnju na slike koje koristimo. Dugo se gotovo isključivo prikazivalo portrete Ane u starosti. Lijepi su i nježni, ali povezani s tradicionalnom, možda previše krutom slikom o njoj. Red raspolaže i drugim jednako lijepim portretima — onim sačuvanim u Segoviji, gdje se pojavljuje mlada i s okruglim licem; bakroreze koji je prikazuju kao seljanku ili kao Terezijinu učenicu — koji nam mogu pomoći otkriti druge nijanse njezine osobnosti.
Drugo, naglasimo njezina prijateljstva i veze, a ne samo suparništva. Ana je imala dragocjene odnose s Terezijom de Cepeda (Teresita), s Marijom od sv. Jeronima, s njezinim novakinjama u Pontoiseu, Toursu i Antwerpenu, s Anom od Uznesenja, s ocem Gracijanom, s Tomom od Isusa, s Izabelom Klarom Eugenijom. Njezin način odnošenja bio je izvanredno prijateljski i radostan, što je privlačilo druge i stvaralo vrlo čvrsta prijateljstva.
Treće, napravimo pomnu selekciju njezinih spisa. Ne samo najcitiranije fraze o poslušnosti i poniznosti — važne, ali sada odveć povezane s krutom slikom — nego one koje pokazuju njezinu intimniju stranu, njezinu nježnost, njezinu afektivnu dubinu. Kratke, izravne rečenice koje se mogu postaviti na sliku ili u objavu na društvenim mrežama, i koje govore nekome danas bez puno konteksta.
Četvrto, prestanimo je predstavljati isključivo kao „pratiteljicu i sestru bolničarku“ sv. Terezije. To je središnji aspekt njezina života, ali nakon Terezijine smrti ona je proživjela i mnoge druge stvari. Njezina duhovna dubina imala je vlastiti karakter. Ona je oblikovala karizmatski razvoj, a nije bila tek puki odraz Terezije.
Peto, potičem sve vas, redovnike, redovnice i svjetovnjake, da se uključite u širenje njezina lika. Ručni ili digitalni rad — plakati, materijali za društvene mreže, mala studijska okupljanja — prigoda su za „sijanje“ u različitim okruženjima nečeg o Ani, čak i ako bi to bilo nešto sasvim malo. Ne podcjenjujmo moć povjeravanja velikog posla heterogenoj skupini, jer će oni potom postati osobni promicatelji Anina lika u svojim zajednicama.
Na kraju, želim vam reći da je „Udruga prijatelja Ane od sv. Bartolomeja“ kroz desetljeća obavila hvalevrijedan posao održavajući njezinu uspomenu živom kad su je drugi zanemarili. Izražavam duboku zahvalnost u ime cijelog Reda. Svi zajedno trebamo oživjeti bogatu uspomenu na Anu od sv. Bartolomeja, kao što to činimo s Anom od Isusa i drugim važnim likovima iz prvih vremena i iz cijele naše povijesti. Ova obljetnica je pogodan trenutak da nastavimo čuvati terezijansko nasljeđe i vlastitim životom ga učinimo autentičnim, hraneći živi plamen koji i danas plamti, a koji je u svoje vrijeme učinio da se i Terezija od Isusa i Ana od sv. Bartolomeja zaljube u Boga.
Zaključak
Završavam, draga obitelji terezijanskog Karmela, s osobnim priznanjem. Kad mi je Mercedes napisala ono pismo, vratila mi je u sjećanje lice Marije od Anđela, naše sestre karmelićanke iz Seville. Ponekad jedino što sestri treba jest da netko stane, da je pogleda s pažljivošću, da ju sluša s dubinom, da je podsjeti da nije sama. Kao što je Papa rekao generalima (USG) u Dvorani Sinode 26. studenoga 2025., bitna je prisutnost, dugotrajno i strpljivo slušanje, duboka razmjena ideja i osjećaja, povratak bitnom, srcu koje gori za Boga; da spone među nama postanu preobražene svete veze, kanali milosti; trebamo otkriti i prenositi mistiku zajedničkog života.
Ana od sv. Bartolomeja činila je to cijelim svojim životom. Služila je, pratila, skrbila, pisala pisma, bdjela nad bolesnima, predviđala potrebe, gledala s nježnošću, korigirala s delikatnošću, branila jedinstvo bez nametanja, voljela Krista u svakoj sestri. Nije bila savršena. Imala je svoje sukobe, svoje sumnje, svoje tamne noći. Ali nikada nije prestala voljeti. Zato je sveta. Zato je blažena. Zato i dalje ostaje živa figura za nas.
Neka nam ova obljetnica, koju slavimo na nedjelju Tijelova, pomogne da je ponovno otkrijemo. Neka nas njezino svjedočanstvo potakne. Neka nas njezina pažljivost nauči kako se odnositi prema našoj braći i sestrama. Neka njezino jedinstvo u ljubavi izliječi rane koje još nosimo. I neka nas njezina živa prisutnost Kristova podsjeti da je, kako je ona govorila, odvojiti se od Božje prisutnosti kao izvaditi ribu iz vode: to je naš element, naš život.
Sv. Terezija nas je naučila da se Bog nalazi među loncima. Ana od sv. Bartolomeja pokazuje nam da se među tim loncima može živjeti najuzvišenija mistika. Nadamo se da ćemo, četiri stoljeća kasnije, znati učiti od nje.
Na dan Tijelova molim vas da čuvate i njegujete zajedništvo, zahvalnost i jedinstvo koje nam je prenijela Ana od sv. Bartolomeja, u duhu naše majke Terezije od Isusa i našeg oca i brata Ivana od Križa.
Iz Antwerpena, s radošću i zahvalnošću, svima moj blagoslov i bratska naklonost.
Miguel Márquez, OCD, General