Zajednica sestara karmelićanki u sarajevskom naselju Stup proslavila je 16. srpnja 2026. svetkovinu svoje zaštitnice Gospe od gore Karmela. Misno slavlje predslavio je sudski vikar Vrhbosanske nadbiskupije fra Šimo Ivelj.
Uz sudjelovanje vjerničkoga puka i više sestara milosrdnica predvođenih provincijalnom glavaricom s. Augustinom Matijević, na misi su koncelebrirala sedmorica svećenika, među kojima su bili: stupski župnik i dekan Sarajevskog dekanata preč. Miroslav Ćavar, rektor Nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa „Redemptoris Mater“ u Vogošći preč. Michele Capasso te ravnatelj Nadbiskupskog centra za pastoral mladih „Ivan Pavao II.“ vlč. Šimo Maršić.
U propovijedi je fra Šimo posvijestio kako se blagdanom Gospe Karmelske časti „Majku svih Kristovih učenika“ te istaknuo da je Marija “prvi i najljepši uzor” karmelske duhovnosti. Vrijednu propovijed fra Šime u cijelosti možete pročitati niže.
Sve je na kraju misnoga slavlja pozdravila priorica samostana majka Ivana od Dobrog Pastira, izrazivši radost zbog zajedništva oko euharistijskoga stola povodom proslave njihova patrona.
Nakon svete mise vjernici su imali prigodu obući škapular te se u samostanskom dvorištu okrijepiti.
Za svetkovinu svoje zaštitnice sestre su se zajedno sa stupskim župnikom preč. Miroslavom Ćavarom i hodočasnicima iz svih sarajevskih župa i okolice pripremale devetnicom, a bliža trodnevna priprava, 13. srpnja, započela je svetom misom koju je predslavio karmelićanin o. Stipe Tomić.
U nadahnutoj propovijedi o. Stipe je govorio o Srcu Blažene Djevice Marije otkrivajući ga u praslici starozavjetne Judite, u pjesmi Veliča, u evanđeoskim ulomcima, u ukazanjima u Fatimi i životima malih pastira iz Jacinte, Franje i Lucije, u životu sv. Terezije iz Los Andesa i u karmelskoj duhovnosti: „Tko želi razumjeti Karmel, mora najprije upoznati Marijino Srce. To nije srce koje uvijek sve razumije, nego srce koje vjeruje i kad ne razumije. To nije srce koje je pošteđeno križa, nego srce koje ostaje vjerno i podno križa. Karmel je pozvan biti srce koje moli za Crkvu. Dok svijet traži brza rješenja, Karmel vjeruje da Bog mijenja povijest preko skrivenih molitava, žrtava i vjernosti“, rekao je o. Stipe.
Propovijed je zaključio pozivajući na uspoređivanje vlastiti srca s Marijinim i činjenje koraka prema sličnosti s njezinim Srcem kako bi priprava za proslavu Gospe Karmelske donijela pravi plod – „da poput Marije još vjernije slijedimo Krista i svoje življenje pretvaramo u molitvu i ljubav za druge“. Na kraju misnog slavlja, zahvaljujući o. Stipi, sestre i svi nazočni imali su veliku milost biti blagoslovljeni relikvijom svetog Kristovog Križa i iskazati joj štovanje.
Drugi dan trodnevnice vlč. Vlado Vrebac govorio je o Blaženoj Djevici Mariji kao o sijačici sjemena svetosti u Crkvi, a na uočnicu je vlč. Marin Babić upozorio da Gospa čeka svaku našu molitvu koja izlazi iz otvorenog i molećivog srca.
Propovijed fra Šime Ivelja
Drage sestre karmelićanke, draga braćo i sestre u Kristu!
Danas smo se okupili pod majčinskim plaštem Blažene Djevice Marije od brda Karmela. Ovaj blagdan nije samo spomen na jedan red, jednu pobožnost ili jedan povijesni događaj. On nas vraća samome srcu Evanđelja: Bogu koji dolazi čovjeku i Majci koja nas vodi svome Sinu.
Evanđelje koje smo upravo čuli vodi nas na Kalvariju. Sve izgleda izgubljeno. Isus umire na križu. Većina učenika pobjegla je od straha. Ali jedna osoba ostaje. Evanđelist jednostavno kaže: „Uz križ Isusov stajala je njegova majka.“ Marija stoji. Ne bježi. Ne odriče se Sina. Ne prestaje vjerovati. I upravo tada, u času najveće tame, Isus izgovara riječi koje nisu bile namijenjene samo apostolu Ivanu nego cijeloj Crkvi: „Evo ti majke!“ Od toga trenutka nijedan Kristov učenik više nije siroče. Crkva je dobila Majku. Zato danas ne slavimo samo zaštitnicu jednoga reda. Slavimo Majku svih Kristovih učenika.
Brdo Karmel u Svetom pismu mjesto je Božje blizine. Ondje je prorok Ilija branio vjeru u jedinoga Boga. Ondje je narod ponovno otkrio da je Gospodin živ i da nije napustio svoj narod. Zato Karmel od samih početaka označava mjesto susreta Boga i čovjeka, mjesto molitve, šutnje, obraćenja i vjernosti. Nije slučajno da su prvi pustinjaci na Karmelu upravo Mariju prepoznali kao svoju Majku i Zaštitnicu. Shvatili su da nitko nije živio tako blizu Boga kao ona. Nitko nije tako slušao Božju riječ. Nitko nije toliko pripadao Kristu kao Marija.
Ako bismo jednom rečenicom željeli opisati karmelsku duhovnost, mogli bismo reći da je Marija njezin prvi i najljepši uzor. Prije nego što je postojao Karmelski red, prije nego što je podignut ijedan karmelski samostan, Marija je već živjela ono što će Karmel stoljećima nastojati živjeti. To je duboko razumjela i sveta Terezija Avilska kada je započela obnovu Karmela. Marija je živjela šutnju Nazareta. Živjela je molitvu srca. Živjela je potpuno predanje Bogu.
U njezinu životu nije bilo velikih ljudskih uspjeha, glasovitih govora ni zemaljske moći. Bila je ponizna službenica Gospodnja. Ali upravo je u toj poniznosti postala najveća među svim stvorenjima.
Kad bismo danas otvorili Evanđelja i potražili sve Marijine riječi, iznenadili bismo se koliko ih je malo. Nije održala nijednu propovijed. Nije napisala nijednu knjigu. Nije osnovala nijednu zajednicu. Nije učinila nijedno javno čudo. Nije izliječila nijednog bolesnika. A ipak je najveća žena koja je ikada živjela. Zašto? Jer je rodila Onoga koji je činio i koji i danas čini čudesa u svojoj Crkvi. Bog od Marije i nije tražio da čini velika djela. Tražio je da Mu napravi mjesto. I upravo tu počinje Karmel.
Svijet danas čovjeka mjeri prema onome što proizvodi, koliko postiže, koliko zarađuje, koliko ga ljudi poznaje. Bog mjeri drukčije. Čovjek vrijedi onoliko koliko u njemu ima mjesta za Boga. To je cijela duhovnost Karmela. Ne proizvoditi Boga. Ne dokazivati Boga. Ne govoriti neprestano o Bogu. Nego otvoriti srce da Bog može prebivati u njemu. To je najveće čudo koje čovjek može učiniti.
Današnji svijet obožava buku. Traži uspjeh. Vidljivost. Moć. I mi koji služimo Crkvi lako možemo pasti u napast da više tražimo vidljivost i medijsku prisutnost nego svetost. Karmel nas uči upravo suprotno. Najveće se stvari događaju u skrovitosti. Najveće pobjede događaju se u srcu. Najvažnije bitke dobivaju se na koljenima.
Zato je prisutnost karmelićanki među nama veliko bogatstvo za mjesnu Crkvu. Netko bi mogao pitati: Što one zapravo rade? Ne propovijedaju po župama. Ne vode velike ustanove. Ne traže pozornicu ovoga svijeta. Ali njihova je služba jedna od najdragocjenijih službi u Crkvi. Dok mi još spavamo, vi molite. Dok mi radimo, vi klečite pred Presvetim. Vi stojite pred Bogom za nas. Molite za naše obitelji. Za našu djecu. Za mlade. Za svećenike. Za bolesne. Za grešnike. Za mir u svijetu.
Možda ćemo tek u vječnosti saznati koliko je milosti Bog udijelio ovome svijetu upravo po molitvama koje su se desetljećima uzdizale iz ovoga samostana.
Crkva ne živi samo od aktivnosti. Crkva prije svega živi od Božje milosti. A milost se rađa u molitvi. To samo ponizni mogu razumjeti. To je razumjela i sveta Terezija od Djeteta Isusa. Nikada nije napustila svoj samostan. Nikada nije otišla u misije. A postala je zaštitnica svih misija. Kako? Molitvom. Ljubavlju. Žrtvom. Pokazala je da pred Bogom nisu važni kilometri koje prijeđemo, nego ljubav s kojom živimo svoje poslanje. Zato Karmel nije bijeg od svijeta. Karmel je mjesto na kojem svijet još uvijek može disati Božjim zrakom.
Posebno mjesto u pobožnosti Gospi Karmelskoj zauzima škapular. Ali škapular nije amajlija. Nije čarobna zaštita. On je znak pripadnosti Mariji i želje da živimo kao njezina djeca. Nije dovoljno nositi škapular na ramenima ako ne nosimo Krista u srcu. Prava marijanska pobožnost uvijek vodi Kristu. Marija nikada ne zadržava pogled na sebi. Uvijek pokazuje na svoga Sina i govori: „Što god vam rekne, učinite.“
Braćo i sestre, svatko od nas danas nosi poneki križ. Netko moli za zdravlje. Netko za dijete. Netko za obraćenje člana obitelji. Netko za mir u srcu. Netko za oproštenje. Netko za snagu da ustraje. Sve to položimo danas u ruke Gospe Karmelske. Ona zna što znači čekati. Ona zna što znači šutjeti. Ona zna što znači vjerovati kada je najteže. Jer je stajala pod križem kada su drugi pobjegli.
Zamolimo je da i nas nauči moliti, da nam pomogne pronaći šutnju usred buke svijeta, da nas nauči slušati Božju riječ i uvijek nas vodi svome Sinu.
A vama, drage sestre karmelićanke, hvala što svojim skrivenim životom čuvate plamen molitve za cijelu Crkvu. Dok budemo odlazili iz ovoga samostana, ponijet ćemo sa sobom jednu sigurnost: svijet je sigurniji dok postoje mjesta na kojima se danju i noću moli.
Amen.
Izvor: https://www.nedjelja.ba/hr/vijesti/bih/sarajevske-karmelicanke-proslavile-svoj-patron/40121