Svetog Josipa bi se moglo nazvati svetac noći.

Ima svetaca koji nam se predstavljaju u svijetlu, kao da su već ovdje posjedovali aureolu slave kojom će biti obasjani u nebu. Iako nisu bili pošteđeni kušnji i znakova noći ipak su ostali sveci jasnoće u smislu njihove ljudske avanture. Daleko od toga da su ostali nezapaženi i ta jasnoća blista živim sjajem. Oni su radili, govorili, pisali. Oni su stvarali, svjedočili, utemeljivali. Ostavili su neko djelo, tragove kojima su postali poznati i koji su im stekli popularnost, a ponekad i veliku slavu. To su sveci dana.

Ima i drugih čija je karizma da su bili nepoznati ili da ih se upoznalo tek kasnije. Nije ih obilježilo ništa značajno za pozornost ljudi koji su uvijek ljubitelji neobičnog. Ne govoreći o njima brzo ih se zaboravlja. Njihova svetost ostaje „Kraljeva tajna“. Mi ćemo to otkriti tek s one strane.

Iako njihova slava blista sada sve do kraja svijeta, među te svece u sjeni, pokušavalo se smjestiti i svetog Josipa. Evanđelje ga obavija tolikom šutnjom! U tim naborima šutnje može se naslutiti – samo naslutiti – nešto od njegovog otajstva. Ono je toliko diskretno da sve treba krenuti od otajstva. Treba svladati bedem njegove poniznosti ako se želi  barem malo naslutiti začuđujući poruku njegove šutnje…

No, ipak kako proći ispred tog blaga a da se ne usudi približiti njemu, u omaglici zaborava to postaje tako lijepo. Tako čisto i tako lijepo.

To mu je došlo od noći

Primjećuje li se najprije mjesto koje ima noć u okolnostima gdje se Josip citira u Evanđelju, i koji su ključni trenuci Isusova života?

• Upravo noću anđeo Gospodnji rješava dilemu koja ga je mučila u tom trenutku (o tome ćemo kasnije govoriti), i zapovijeda mu da uzme k sebi Mariju, svoju suprugu, koju je on mislio tajno otpustiti. Probuđen od „sna“ on čini kako mu je naredio anđeo (Mt 1,20-24)
• Noću Betlehemski pastiri rasvijetljeni od Božićnih anđela, žurno hite k jaslicama i otkrivaju Josipa koji već bdije nad djetetom i njegovom Majkom (Lk 2,8-16).
• Noću poslije pohoda maga, Josip  ponovno biva upozoren od anđela da hitno izbjegne Herodov bijes, kreće – noću za Egipat da bijegom zaštiti Isusa i Mariju. (Mt 2,13-14)
• Noću opet anđeo mu zapovijeda, nakon što je prošla opasnost, da se vrati u Judeju, i opet noću  na „Božanski način upozoren“ on odlučuje da se vrati u Galileju. (Mt 2,19-22).

To je puno noći i puno nebeskih intervencija. U svakoj Josip je samo slušao Boga i bio je spreman uvijek poslušati. U svemu pozorna šutnja i šutljiva pozornost. Marija je bila jedina povjerenica njegovih tajni i uopće nije u to sumnjala.

Samoća sv. Josipa! Tko se više od njega (isključivši Mariju) tako prepustio vodstvu Duha? Čisti kristal bio je sama prozirnost. U svojoj noći, on je dopustio svjetlosti da tako dobro prodre da bi se moglo reći da se u dnu njegove duše izvršilo kao neko utjelovljenje Riječi… Da li bi to bilo začuđujuće za njega koji je bio zemaljski suprug Majke Božje? Da li bi mogao ići tako daleko čisti brak koji ih je sjedinjivao? I ima li mjesta iznenađenju jednog takvog utjelovljenja u duši onoga koji je bio isto tako sjedinjen s Bogom kao i s Marijom?

Za dušu koja je našla svoje središte u Bogu sv. Ivan od Križa ima slijedeće riječi:

Na sličan način svijetao i brušen kristal obasjan svjetlošću, koliko više stupnjeva svjetla primi toliko više bliješti, jer se svjetlost u njemu sabire; pa zbog velikog obilja svjetla može doći do toga da izgleda samo svjetlo, te se od svjetla ne razlikuje.

(Živi plamen ljubavi 1,13)

Značenja noći

Ove naznake Evanđelja su znakovite. One poučavaju kao simbol. O duši i poslanju sv. Josipa one nam daju čuti više nego sve tančine koje bismo mi željeli imati. Zaustavimo se jednostavno na tri oznake.

• Noć je tama. Josipova tama o kojemu se, u strogom smislu, ne zna ništa, osim da je bio kraljevskoga roda, Davidov potomak. I trebalo je da to bude da bi mogao biti otac Mesije kojeg su očekivali kao „Davidova sina“.

Bez sumnje Josip je bio svjestan svojeg uzvišenog porijekla. Međutim moglo se je primijetiti da evanđelist Matej kao odjek usmene predaje, ga pošteđuje posljedično svakog rizika isprazne slave. U rodoslovlju koje on predstavlja na početku svoga Evanđelja, samo muška imena osiguravaju slavno potomstvo Abrahama (samo četiri ženska imena citirana kao „usput“), no evo kako dolazeći do Josipova imena pozornost se iznenada svraća od njega u korist njegove zaručnice Marije od koje se rodio Isus (Mt 1,16). Nije se moglo bolje čuti da Josip nipošto nije bio u tom pokoljenju. U krilu same povijesti spasenja on je bio otpravljen na mjesto koje više neće napustiti, a to je mjesto njegova zvanja u sjeni.

I to je u stvari trajalo čitav njegov život, o kojem se ne zna čak ni kada se je završio. Otišao je bez buke, u tmine i skriveno (sv. Ivan od Križa), savršeno zaboravljen, kako je i živio.

Njegova prisutnost ipak je bila apsolutno potrebna. Trebalo je da Marija ima supruga; trebalo je da Isus ima oca. Otajstvo utjelovljenja ugradilo se u ustaljene, neumoljive društvene strukture. Trebalo je da Isus ima Svetu Obitelj. Od Josipa se nije tražilo ništa drugo osim da bude tamo gdje je bio potreban. Omogućio je u socijalnom smislu rođenje Riječi, ostalo od svega što ga se tiče nije više imalo važnosti. I više se nije govorilo o njemu.

To je isto tako trajalo tijekom njegova života. Ako je pučki instinkt rado bio usmjeren na Josipa u obliku mnogostrukih i vrlo starih pobožnosti trebalo je čekati stoljećima dok ne bude svečano čašćen od opće Crkve. Zna li se da velika svetkovina 19. ožujka datira istom od 1481? Poznato li je da je proglašenje sv. Josipa kao pokrovitelja sveopće Crkve bilo čak 8. 12. 1870? I da se ime sv. Josipa nije trebalo pojavljivati u kanonu sv. mise tek do odluke dobrog pape Ivana XXIII 1962?

Ali evo kako nakon tako duge odsutnosti, jedan takav zaborav u tmini, slava sv. Josipa se konačno uzdiže poput sunca, i da je imao zato goruće apostole. Jedan od novijih i efikasnijih bio je br. Andrija, (proglašen svetim od Benedikta XVI). Taj mali kanadski brat, potpuno ponizan i bez prebite pare u džepu, nevjerojatno je uspio podići u Montrealu ogroman i veličanstveni Oratorij od kuda sv. Josip zrači svijetom.

• Noć je također produžetak šutnje. Ako su od Djevice Marije ostale samo rijetke riječi, Josip, on nam nije ostavio ni jednu. Ali ta šutnja upravo je sav njegov jezik i on je uzvišen: sv. Josip je naš neusporedivi Učitelj klanjanja.

Ništa više ga ne približuje intimnosti Boga postalog čovjekom i Majci koja mu je dala svoje čovještvo. Noću i danju oni su bili tamo, obavijajući sa svojom svijetlom prisutnošću. Istina, on je vidio samo njihovo ljudsko lice. Ali on je znao… Njegove vrijedne ruke su se istrošile u radu – njegove grube i žuljevite ruke skromnog obrtnika – ali njegov pogled i njegovo srce stalno su bili uronjeni u klanjanja vrijedno otajstvo koje se izvršavalo pred njegovim zadivljenim očima. On je isto tako, budimo u to sigurni, kao njegova zaručnica i zajedno s njom, čuvao sve te događaje i razmišljao o njima u svome srcu. (Lk 2,19)

On nije ispitivao. On je slušao na licu mjesta. Njegova je vjera sve pronicala. Njegova šutnja bila je bol i radost, ali više radost nego bol, jer je bila puna usklađivanja s Bogom. Poput Marije on bi odgovorio anđelima koji su ga pohađali: „Ja sam sluga Gospodinov“.

Ako je istina da će onaj koji se ponizuje biti uzvišen na koju nebesku visinu je smješten sv. Josip!  Zar nije Bossuet rekao o njemu: Crkva nema ništa svjetlijeg jer nije ništa više sakrila?

Nakon noći tjeskobe koju je Josip upoznao za vrijeme dok se Marija uspinjala u Ain Karin (vidjeti ćemo to malo dalje), dugu šutnja koju je čuvao sve do smrti morao je živjeti kao navještaj buduće zore. Nakon noćne šutnje, čije trajanje i intenzitet mi nećemo nikad saznati, došlo je mirno iščekivanje vječnog jutra.

Dragi moj…

Noć tiha on je meni

Prije no svane rujna zora jasna.  

Sv. Ivan od Križa, komentar (Duhovni spjev, str. XV)

U ovom duhovnom snu, što ga duša ugodno provodi na grudima svoga Ljubljenog, ona posjeduje i uživa potpuni odmor, tišinu i smirenje tihe noći, a ujedno prima u Bogu tamni ponor božanske spoznaje; pa stoga veli da joj je Dragi tiha i spokojna noć: Noć tiha on je meni.

No ova tiha noć nije tamna, nego je kao noć koja je već stigla do prvog svanuća (…). jer kao što prvo svitanje jutra razgoni noćne tmine dovodeći svjetlo dana, tako i duh, odmoren i smiren u Bogu, ustaje iz tame naravnog shvaćanja na jutarnje svjetlo nadnaravne spoznaje Boga koja nije jasna nego napola tamna, kakva je i noć u osvit jutra. I kao što noć u cik zore nije ni potpuna noć ni potpuni dan, nego nešto između što se nazivlje sumrak, tako ni ona božanska samoća i mir nisu sa svom jasnoćom obasjani božanskom svjetlošću, a niti propuštaju da ne bi ponešto učestvovali u njoj.

(Duhovni spjev strofa XV, 22)

Tako je Josip gledao Isusa i nije razumio. Ali on se radovao toj spoznaji koja nadilazi svaku spoznaju (Ef 3,19) i koju daje svijetlo vjere, ukorjenjenje u ljubavi. On nije shvaćao, ali njegovo šutljivo klanjanje ga je nosilo dublje nego najdublje razglabanje. To dijete pred njegovim očima i koje je bilo njegova noć, također je pripremao u njemu buđenje zore.

• Noć je još vrijeme bdijenja. Koliko puta nas je Isus na to podsjećao! U tminama ovog svijeta, „budite budni“.

Na bedemima Jeruzalema Bog je postavio stražare. Njihovo poslanje je čuvati grad. Divni 129 psalam koristi jednu od najljepših slika: više nego straža noćna čeka zoru čekaj Izraele Gospodina!

Vir justus et prudens – muž pravedan i mudar – Josip je shvatio malo po malo u svojoj noći da je on izabran kao stražar i čuvar. Čuvar vječnog Marijinog djevičanstva, čuvar Isusa sve do njegove odrasle dobi, čuvar Obitelji – cijele obitelji. Čuvar Tradicije Izraela: od njega je morao doći Onaj koji je bio očekivan, mesijansko doba.

Čuvati, to je najbolji dio sv. Josipa, koji mu se neće oduzeti. Do kraja on će čuvati Crkvu. Čuvar Isusov posvuda gdje je Isus. Čuvar Isusov u svakom Božjem djetetu, posljedično. Čuvar našeg krštenja. Čuvar živog ali krhkog malog unutarnjeg plamena. U omaglici gdje nam treba svakog dana živjeti našu ljudsku avanturu prema obećanoj zemlji, Josip je čuvar našeg puta. Dobro poznat kao zaštitnik dobre smrti, on je još više zaštitnik dobrog života. Naš čuvar u iščekivanju. Ništa ljepše mu nije nego bdjeti nad nama i učiti nas „čuvati srce“.

Ali treba znati čuvati Josipa ako želimo da on nas čuva. Razumije se inzistiranje sv. Terezije Avilske koja se je zauzela živom pobožnošću prema njemu da ga preporuči svim tražiteljima Boga: Htjela bih privoljeti sve da gaje pobožnost prema ovome slavnom svecu, zbog velika iskustva koje imam s dobrima što ih postiže od Boga… Nisam upoznala osobu koja bi uistinu gajila pobožnost prema njemu i obavljala posebne službe a da ne bih vidjela kako je uznapredovala u kreposti…. Osobito su mu osobe od molitve uvijek morale biti naklonjene;… Tko ne nađe učitelja koji bi ga naučio molitvi, neka uzme ovoga slavnoga sveca za učitelja i neće zastraniti na putu… (Moj život 6, 7)

Noć duše

Usuđujemo li se ići dalje? U sanjuanističkom smislu termina željelo bi se sada pokušati stići do sv. Josipa u njegovoj noći.

Najveći noćni prijelaz kojeg je on prošao ne možemo zamisliti koliko je vjerojatno strašna i neočekivana kušnja koja ga je zadesila dok je Marija u povratku od svog boravka kod rodice Elizabete pojavila se pred njim u svom isijavajućem majčinstvu. Matej i Luka su ovdje jedan i drugi tako škrti na detaljima o nutarnjem odrazu sv. Josipa da se svodi na pretpostavke, čitajući među redovima.

Da bi se bolje shvatila krajnost Josipova obrata uzmimo stvari onakvima kakve jesu.

Marija i Josip bijahu obećani jedan drugome. Vjenčanje iz ljubavi, najljepše i najčišće koje se može zamisliti, određeno da zadovolji onaj strašni gubitak Adama i Eve. Pravo vjenčanje jer ono zapečaćuje uzajamno potpuno i sveto darivanje dvaju supružnika zauvijek.

Njihovo puno i konačno djevičanstvo neće oduzeti ništa od bitne realnosti ovog vjenčanja, u kojem je uzajamno “da” pjevalo kao najčišći izvori.

Pravo rečeno, Marija je u trenutku Navještenja bila zaručena s Josipom. Još nisu zajedno stanovali i još su bili samo zaručnici. Ali prema židovskom Zakonu, ove zaruke su odgovarale obvezi, obećanju pred Bogom koje ništa nije moglo razriješiti. Samo jedan čin odricanja u dobroj i dužnoj formi iz teškog razloga jamčenog po dvojici svjedoka mogao ih je raskinuti.

U tom slučaju, zadaća sv. Josipa bila je bdjeti nad njegovom zaručnicom sve do dana vjenčanja. Ona je bila djevica i kako saznajemo iz njenog odgovora anđelu Gabrijelu, učinila je zavjet da će ostati djevica. Zašto onda već vjenčanje? Budući da se nije moglo javnim zavjetom izabrati djevičanski stalež, nezamisliv u ono doba za jednu Abrahamovu kćer, Marija si je morala izabrati zaručnika, zaručnika koji bi bdio nad njenim zavjetom i tako omogućio da ga ona živi.

Da li je Josip znao za taj zavjet? Iako to u svetim tekstovima ne piše, ipak to možemo pretpostaviti. Ali možemo se pitati, naprotiv, da li su trebali o tome govoriti. Nije li među njima sve bilo savršeno jasno?

Providnost je učinila da se susretnu ta dva bića od cijele vječnosti određene jedno za drugoga. Njihovi pogledi čim su se sreli već su se prepoznali. Svako je mogao pročitati u pogledu drugog istu apsolutnu žeđ za Gospodinom, istu određenost, u istoj bistrini. Od Marije, bezgrešne, morala je isijavati beskrajna čistoća, ljepota čistog stanja. Trebalo je da Josip isto tako bude čist da bi se usudio voljeti jednu takvu djevicu! Da bi nesmetano mogao uroniti svoj pogled u njezin! I Marija je to morala neposredno razumjeti: Josip bi bio taj pred kim bi ona mogla živjeti svoj zavjet, ne podvrgavajući se uopće općem zakonu.

Što se tiče Josipa, on je imao prema Mariji najdivniju ljubav koju bi zaručnik mogao ikad imati prema svojoj zaručnici. Ljubav prožeta beskrajnim poštovanjem, bezuvjetnog povjerenja, nepomućene vedrine. Je li on tada predosjećao da se našao uvučen u jednu božansku avanturu? Da li si je on ponekad dopustio u svojim još ljepšim snovima ići tako daleko da pomisli da je možda… jer je tako blistava da bi jednog dana ona mogla biti Alma Redemptoris Mater…?

Je li on tada predviđao da Bog, koji mu je toliko darovao, bi od njega mogao tražiti tako velike stvari? Je li on osjećao da na njega polako silazi sumrak, prethodnik jedne noći koja je na drugi način još tamnije? Hranjen molitvom Izraela, on je znao da Bog kuša pravednika kao zlato u taljiku. On se prisjetio posljednje Abrahamove kušnje koja je uslijedila nakon toliko drugih; nepoštedne borbe Jakova s Anđelom tijekom noći; beskonačnog izlaska njegovih predaka prije ulaska u Božju zemlju…

Prožet svom mudrošću Izaraela objavljene tijekom stoljeća od proroka do proroka, on je poznavao puteve svetosti i koji su putevi smrti i uskrsnuća, putevi noći prije nego budu putevi Svijetla.

Moglo bi se također pitati je li Marija povjerila Josipu anđelov pohod i Božansko majčinstvo koje joj je navijestio.

Neki su to mislili. Brojniji su oni koji pretpostavljaju da je ona šutjela, i to je u stvari vjerojatnije. Marija je imala previše osjećaja za Boga, previše poštovanja za njegovo djelovanje da bi se u to miješala svojim intervencijom. Ako je ona žurno pohitjela prema svojoj rodici Elizabeti to je bilo po anđelovoj preporuci. Nije bilo govora o Josipu. Bog će intervenirati u svoj čas. On je bio toliko čist da je mogao čekati. Uostalom, Josipovo neznanje bolje se slaže sa slijedom događaja.

Marijina odsutnost bila je za Josipa također noć, jer je bio lišen njene blistave prisutnosti. Bez sumnje primio je tu udaljenost kao novi dokaz ljubavi njegove zaručnice prema starijoj ženi u porođajnim bolima. I konačno ova noć, u svoj svojoj krutosti postala mu je slatkom.

No, tko će ikad razumjeti šok jednog toliko očekivanog povratka? Muka ovog mladog zaručnika suočenog s najokrutnijom najnerazumljivijom očitošću!

Josip ništa ne pita. Marija ništa ne govori. Njihova patnja je jednaka: njegova da ništa ne razumije, njena da ništa ne može reći. Za Josipa to je agonija. Najtamnija od noći;  patnja po mjeri njegove svetosti. Getsemani…

Josipova patnja je nadilazila bol tako razornu kakva je ona bila, jednog razočaranog zaručnika. To je bilo još više nego da se čitav svemir njegove žarke vjere srozao u prazno, kao da ga je sama njegova vjera prevarila. Kao da je „Gospodin me je zazidao i ja ne mogu izaći… molitvu je moju odbijao… Zazidao mi ceste tesanim kamenom, zakrčio je putove moje“. S prorokom Jeremijom (Tužaljke 3,1-20), on je mogao jadikovati. Ne shvaćajući uopće Božje putove. Ne vidjevši više ništa, ništa, a upravo je to, noć. I on je tada povikao u najcrnjoj kušnji: Bože moj, zašto si me ostavio?

Što učiniti? Haec autem eo cogitante… Dok je on to mislio.., on je prevrtao i opet vrtio te stvari u svojoj glavi, odbaciti čisto i jednostavno Mariju? Nikada. On je previše voli. On zna strahovitu prijetnju koja bi visjela nad njom ako bi bila osumnjičena za preljub. Ništa manje od kamenovanja. A inače, ta mogućnost je bila isključena budući da nije bilo zato svjedoka. Praviti se da o tome ništa ne zna i pustiti da odvija normalni proces ženidbe, kao da se ništa nije dogodilo? Nemoguće.

Josip je bio previše „pravedan“, previše je poštivao Zakon da bi počinio takav očiti grijeh (jer on nije mogao povjerovati u najmanju Marijinu grešnost). Želeći pod svaku cijenu izbjeći svojoj zaručnici rizik klevetanja uvidjevši možda u svemu tome Božansko djelovanje i osjetivši se nedostojnim, odlučio se za treći put: da je potajno otpusti (Mt 1,19). Njemu svojstvena poniznost zapovijedala mu je da se povuče bez šuma, slomljena srca.

Ovo „tajno napuštanje“ također predstavlja jednu tajnu. Jer ovo Josipovo otpuštanje nije učinio kao zaručnik Marijin ni kao otac djeteta kojeg je ona nosila. Ona bi ostala krhkim plijenom Zakona. U svojoj zbunjenosti Josip to nije mogao ni zamisliti. To je bila još jedna patnja više.

Ono što je Josip mislio ostat će tako zauvijek njegovom tajnom. Ostavio nam je samo jednu sigurnost: to da ni za što na svijetu se ne bi pristao uvrijediti Boga. U tom teškom trenutku gdje nije imao za vođu, nikakvo drugo svjetlo osim onoga što je gorjelo u njegovom srcu, to tamno svjetlo bila je njegova najsigurnija zvijezda.

To je smrt za dušu – O noć! – do koje je on stigao s tom odlukom. Kušnja je otvorila pred njim ponor patnje. Da, on je ljubio Mariju da bi za nju umro.

Međutim, na ruševinama onoga što je on vjerovao da je najljepša ljubav na svijetu, već se neprimjetno nazirao blagi mir od Boga, mir tiho prihvaćene žrtve, taj mir koji nadilazi svaki osjećaj.

Duša kojoj Bog dosudi ovu olujnu i strašnu noć zaslužuje svako naše saučešće. Doista zapala je ju je veoma sretna sudbina radi neprocjenjivih dobara što joj iz te noći imaju proizaći kad Bog bude, kako kaže Job, „tminama razotkrio dubine i sjenu smrtnu na svjetlo izveo“ (Job 12,22), tako da će, prema riječi Davidovoj, „svjetlost duše biti jednaka prijašnjim njenim tminama“. Ali uza sve to, i zbog žestoke muke koju trpi i zbog velike nesigurnosti za uspjeh, vrijedna je velikog sažaljenja i samilosti. Duša misli, poput Jeremije, da „njezine nevolje nemaju svršetka“, jer joj se čini, kako kaže David, „da ju je Bog bacio u tmine kao one koji su davno umrli, i stoga joj duh već zamire u njoj i srce joj trne u grudima.

(Sv. Ivan od Križa, Tamna noć, II,7,3)

S neusporedivim umijećem, sv. Ivan od Križa komentira, tumači Križni put duša na putu prema obećanoj zemlji sjedinjenja po ljubavi, gdje se ostvaruje to suobličenje Licu Ljubljenoga što je čovjekov poziv. To je povijest dugog čišćenja, koje se nastavlja sve dok i najmanja nečistoća duše ne bude izgorena u ognju Duha, više se u njoj ništa ne suprotstavlja preobrazbi u Boga – duša tada postaje više Božanska nego ljudska, te više pripada budućem nego sadašnjem životu. (Tamna noć 2,9)

Grešnici kakvi smo mi shvaćaju potrebu za ovim milosnim djelovanjem sve do dna njih samih. Oni znaju od kojih sadržaja moraju biti lišeni da bi stigli do siromaštva duše, od kojeg ropstva se moraju osloboditi da bi ušli u slobodu djece Božje. Oni svim svojim bićem teže prema Božjoj Ljepoti, ali kroz teški veo ružnoća koje se vuku gotovo posvuda u njihovom srcu. Čisto srce stvori mi Bože…(Ps 50).

Ali Josip, sveti Josip! Od kakve nečistoće bi se trebao očistiti prečisti zaručnik Marijin? Je li on kojeg je vječna Mudrost izabrala da bdije nad Djetetom Isusom i Njegovom majkom mogao biti nedostojan njih? Ako on sam nije bio bezgrešan u svom začeću, nije li on bio sasvim blizu toga da to bude, on tako blizak Mariji?

Zbog toga nije nedopušteno misliti da je patnja sv. Josipa istog roda kao i Isusove i Presvete Djevice: otkupiteljska. Pridružen tako tijesno otajstvu spasenja, Josip je prolio krv svoje ljubavi, sjedinjenju s Predragocjenom Krvi Spasitelja, svog skoro Sina. On je isto tako trebao trpjeti da uđe u svoju slavu. (Lk 24,26).

Sveti Ivan od Križa je napisao: sama Mudrost ljubavi pročišćuje blažene duhove obasjavajući ih, te pročišćuje ovdje dolje dušu prosvjetljujući je (Tamna noć II,5). Ako je svet kakav je bio, Josip bio jedan od nas, trebao je biti poput nas otkupljen; te poput nas spoznati težinu Križa. Sam blažen već na ovoj zemlji bio je poput nas putnik prema Domovini, solidaran s Narodom u hodu. Prije Božjeg zagrljaja u Gledanju Slave, Mudrost je dovršavala bez prestanka u njemu svoje djelo, sve dok ga nije privela punini njegove sposobnosti za svetost, punini njegovog zajedništva s Bogom. I kako je nerazrješivo povezan s Marijom tako ostaje i on ocem mnoštva, čuvar crkve.

____

Svaka noć završava zorom. Noć sv. Josipa odjednom se rasvijetlila. Svijetlo koje je jednom plamenom zrakom uništilo svu tjeskobu došlo mu je izravno od Neba. Dovoljna je jedna anđelova riječ da rastjera tmine i smrtnu sjenu: Ne boj se Josipe uzeti k sebi Mariju, svoju ženu… I svaka riječ koja je slijedila padala je kao kap rose na ovo izmučeno srce, „brišući svaku muku“: jer ono što je u njoj začeto je od Duha Svetoga. (Mt 1,20). Mudrost Ljubavi – koja ranjava da bi izliječila – imala je dovršiti svoje djelo: „Otrti svaku suzu“.

I Josip je iskočio iz svoga groba i potrčao prema Mariji da je uzme kod sebe, kako mu je Bog naredio. Jedini na svijetu (s Elizabetom) znaju da su došla mesijanska vremena, oni komuniciraju u iščekivanju Onoga kojeg će oni donijeti na svijet i koji je već živio sakriven među njima dvama.

Bezgrješna je gledala Josipa s beskrajnom zahvalnošću za samoga supruga kojeg je mogla imati, i taj ljubavni pogled bio je toliko dubok koliko i djevičanski.

A Vi – sveti Josipe! – Vi ste se klanjali tajnoj Prisutnosti unutar škrinje zavjetne, kuće zlatne koju ste imali pred očima i razumjeli ste – konačno zašto je Marija bila tako lijepa.

Pierre-Marie SALINGARDES