Katarina – tako se zvala naša svetica prije ulaska u samostan – potjecala je iz glasovite i stare plemićke firentinske obitelji De’ Pazzi. Rodila se u gradu na Arnu 2. travnja 1566. Iako rođena u obilju i bogatstvu, već od malena pokazivaše mnogo smisla za duhovne vrijednosti. Bila je veoma pobožno, a i duševnim darovima bogato nadareno dijete. Od kršćanskih tajna najviše su je privlačile tajna Presv. Trojstva i Euharistije. U njih je u molitvi uranjala, a molitvu nije propuštala ni onda kad joj je bila suha i teška. To je jedna od vrlina koja se pojavljuje u životu mnogih svetaca. Oni su ostali vjerni molitvi, i kad to nije bilo lako, kad ih je pratila suša i bezutješnost. U takvim je časovima naročito važno ostati vjeran molitvi.

Kad je Katarini bilo 9 godina, jedan isusovac, koji je duhovno vodio članove njezine obitelji, uočivši njezinu darovitost i smisao za molitvu, dao joj je knjižicu razmatranja o muci Isusovoj. Njome se djevojčica svaki dan vjerno služila i tako malo-pomalo ulazila u vještinu razmatranja, ali i u tajne Kristove muke. To je bila divna i temeljita priprava za njezinu prvu pričest, koju će s mnogo pobožnosti i žara primiti u 10. godini. Susret s Isusom u svetoj pričesti bio je za nju tako snažan doživljaj da je samo nekoliko tjedana kasnije položila zavjet vječnog djevičanstva, želeći na taj način posve i isključivo pripadati samo Isusu.

Prava je ljubav uvijek djelotvorna. Tako je to bilo i kod Katarine. Ona je za svoga ljubljenoga Isusa željela nešto i učiniti. Pružila joj se krasna prilika kad se s roditeljima za vrijeme ljetnih mjeseci nalazila na obiteljskom dobru na selu. Ondje je okupljala seoske djevojčice i poučavala ih u katekizmu. Bilo je to nakon Tridentskog obnoviteljskog sabora, kad je u Crkvi strujao vjetar obnove i kad se mnogo držalo do katehizacije djece i mladeži. I Katarina se na svoj način i prema svojim mogućnostima uključila u to obnoviteljsko strujanje.

Katarina je svoju ljubav prema Isusu pokazivala i svjesnim djelima pokore, u kojima se marno vježbala. Na taj se način dobro oboružala za borbu koja ju je čekala. Bila je to borba za ostvarenje redovničkog poziva. Kad joj je bilo 16 godina, već su počele kombinacije s njezinom udajom. Kako je bila bogata, ugledna, veoma inteligentna plemićka kćerka, mogla je računati na odličnog partnera. Računali su i drugi, ali ona je odlučno rekla da će prije dopustiti da joj odrube glavu, negoli da izabere drugog zaručnika osim Isusa Krista. On je bio njezin jedini ljubljeni. Od njega se ni po koju cijenu nije dala rastaviti. Roditelji su veoma voljeli svoju kćerku i htjeli da ostane u svijetu i da se dobro uda. No, kad su naišli na njezin odlučan i nepokolebljiv otpor, dadoše joj za ulazak u samostan svoj blagoslov.

Katarina se odlučila za samostan bosonogih karmelićanki Santa Maria degle Angeli u Firenzi, u koji je ušla 2. prosinca 1582. Jedan od glavnih razloga da je izabrala baš taj samostan bio je u tome što se u njemu protivno od običaja onoga vremena išlo svaki dan na pričest. Ona je gorjela od ljubavi prema Isusu u Euharistiji još u svijetu i zato je u samostanu gdje se svaki dan išlo na pričest našla svoj pravi dom. Njoj, gospodskoj kćeri, nije bilo teško ni samostansko siromaštvo, ni stroga poslušnost, ni stega. Ljubav joj je sve to činila lakim, dragim i ugodnim. Znala je da na taj način svome Ljubljenome najbolje služi.

Od časa svoga oblačenja, kad je 30. siječnja 1583. svečano obukla siromašno redovničko odijelo, uzevši ime Marija Magdalena, osjetila je svu sreću redovničkoga života. Redovničke je zavjete zbog teške bolesti položila već 27. svibnja 1584. Poglavarice su se bojale za njezin život pa su joj dale zavjete prije propisanog vremena. Ako već mora umrijeti, neka umre sa zavjetima. Dan prije zavjeta Magdalena je osjetila “da ju je Isus sa sobom sjedinio i sklonio u svoj bok, gdje je uživala slatki mir”. Na sam dan zavjetovanja svetica je o sebi zabilježila ovo: “Ujutro u nedjelju Presv. Trojstva, nakon što sam položila svoje zavjete, osjetila sam se kao sva izvan sebe. Snažno me privlačila i prožimala spoznaja o sjedinjenju s Bogom u koje sam ušla po zavjetima.” Bio je to početak njezinih mističnih zanosa koji će je pratiti cijeli život. Magdalena De’ Pazzi je izrazita mističarka. Primila je razne mistične milosti, doživjela izvanredne duhovne spoznaje. Po nalogu poglavarica pokušala je opisati svoje mistične doživljaje.

U svojim mističnim zanosima i doživljajima Magdalena je duhovno spoznala veliku istinu da je Bog ljubav, zato ju je tim potresnije, kao nekoć i sv. Franju Asiškoga, mučila misao: “Ljubav nije ljubljena.” Ona je u njezinim zanosima od g. 1585. pa nadalje više nije puštala na miru. Naročito ju je boljelo što i tolike Bogu posvećene osobe vrijeđahu Boga iznevjerujući se preuzetim obvezama. Zato je ovako molila: “O Trojstvo, o Oče, o Sine, o Duše, daj barem jednome od njih svjetlo kojim će upoznati svoju zloću, a meni daj milost da činim djela zadovoljštine pa, ako bi bilo potrebno, da budem spremna založiti i svoj život.” Jednom drugom zgodom molila je ovako: “Ako moja slabost nije dostatna da očisti njihovu zaslijepljenost, tada mi daj tako često umrijeti i ponovno oživjeti sve dok tvojoj pravdi ne bude zadovoljeno!”

Gospodin je svoju vjernu službenicu odabrao da bude žrtva zadovoljštine za ljudske grijehe. Od nje je tražio da u duhu pokore najstrože posti o kruhu i vodi sve dane osim nedjelje, da spava samo pet sati dnevno i to na slamnjači, da hoda bosa te ljeti i zimi uvijek u istoj odjeći. Kroz 5 godina Bog je dopustio da je zahvate i najteže duhovne muke, napasti, tama, duhovna suša, tako da upozna svoje ništavilo. Na Duhove g. 1590. to je teško razdoblje kušnje napokon završilo. Dok je ujutro pjevala Te Deum, bila je zahvaćena tolikom silnom utjehom koja ju je prožimala kroz dulje vrijeme. Izdržala je veliku i tešku kušnju pa ju je Bog htio već na ovome svijetu obilno nagraditi.

Magdalena je postala učiteljica novakinja. Svojom prvom dužnošću smatrala je priučavati novakinje na revno obdržavanje redovničkih zavjeta. To je činila učeći ih kako se moraju osloboditi svega što nije Bog. Samo s tom slobodom moći će kasnije savjesno obdržavati redovničke zavjete. No, njezina se ljubav i briga nije odnosila samo na novakinje već i na sve sestre u samostanu. Svima je htjela postati sve, svima pomoći u njihovu zvanju, duhovnom životu, ali i u njihovim kućnim poslovima.

Bog je svoju službenicu želio što više prokušati i duhovno očistiti pa je posljednjih 16 godina njezina života pripustio na nju veliku kušnju duhovne zapuštenosti i straha za vječno spasenje. Duševnim mukama pridošle su i tjelesne: česta groznica i bacanje krvi. Kad je g. 1604. bila izabrana za subprioricu, bila je već tako slaba i iscrpljena da tu službu nije ni mogla obavljati. Puna bolesti i rana ležala je na svojoj siromašnoj postelji. Unatoč tome, sačuvala je duboki mir, a kad bi primala pričest, pogled joj je izgledao kao preobražen.

Svetici se pripisuju riječi: “Trpjeti, ne umrijeti!” Ona ih u tome obliku nije nikad izrekla, ali one odgovaraju sadržaju riječi što ih je sigurno izrekla. A to su ove riječi: “U raju iz ljubavi prema Bogu više neću moći trpjeti, zato ne bih željela umrijeti.” No smrtni je čas ipak došao. Bilo je to 25. svibnja 1607. Bog je svoju službenicu poslije smrti proslavio brojnim čudesima. Zato ju je i Crkva, ispitavši pomno njezin život i kreposti, preko svojih papa proglasila blaženom i svetom. Urban VIII. g. 1626. proglasio ju je blaženom, a Klement IX. godine 1669. svetom.

Štovanje se svete Magdalene De’ Pazzi proširilo izvan granica Italije u Francusku, Španjolsku, Portugal, a osobito u Flandriju, u kojoj su središta svetičina štovanja bila u Gentu, Bruggeu, Bruxellesu i Antwerpenu. Veliki je svetičin štovatelj i promicatelj pobožnosti prema njoj bio i glasoviti isusovački propovjednik Segneri. U XIX. stoljeću sv. Josip Benedikt Cottolengo u svojim redovničkim ustanovama mnogo je širio pobožnost prema svetoj karmelićanki iz Firenze, naglašavajući osobito njezin duh molitve i žrtve. Prva nacionalna talijanska crkva u Sjedinjenim Američkim Državama bila je posvećena sv. Magdaleni De’ Pazzi. Posvetio ju je u svome biskupskome sjedištu u Filadelfiji sveti biskup Ivan Nepomuk Neumann, kojeg je svetim proglasio papa Pavao VI. 19. lipnja 1977. (usp. AAS LXIX (1997(, str. 441-444). Svetičin se blagdan u kalendaru opće Crkve slavio 29. svibnja, no bolandisti ga ipak spominju 25. svibnja. Istoga dana svetica se slavila i u karmelskome redu. Danas se po obnovljenom kalendaru u cijeloj Crkvi slavi 25. svibnja, na njezin smrtni dan ili rođendan za nebo.

Iz duhovnih spisa sv. Magdalene navedimo ovu lijepu molitvu Duhu Svetom:

“Dođi, Sveti Duše! Neka dođe jedinstvo Oca, dobrohotnost Riječi! Ti si, Duše istine, nagrada svetima, odmor dušama, u tami svjetlo, bogatstvo siromašnima, blago onima koji ljube, gladnima sitost, putnicima utjeha. Ti si, napokon, onaj koji sadrži sva bogatstva.

Dođi, Ti koji si silazeći u Mariju učinio da Riječ postane tijelo, i ostvari u nama po milosti ono što si u njoj izveo po milosti i po naravi!

Dođi! Ti si svakoj čistoj misli hrana, Ti izvor svake blagosti, vrhunac sve čistoće!

Dođi i oduzmi u nama sve što priječi da nas Ti ne uzmeš u se!”