“O moj Bože, Trojstvo kojem se klanjam, pomozi mi da u cijelosti sebe zaboravim, da bih se usredotočila na tebe, nepokretna i mirna, kao da bi mi duša već bila u vječnosti. Neka ništa ne uspije pomutiti moj mir niti učiniti da izađem od tebe, o moj Nepromjenjivi, nego da me svaki tren uranja sve više u dubinu Tvoga Otajstva.
Smiri moju dušu, učini je svojim nebom, svojim predragim prebivalištem, mjestom svoga počinka. Da te nikad ne bih ostavila samoga, nego da cijela budem tamo, potpuno budna u svojoj vjeri, sva u klanjanju, potpuno prepuštena tvom stvarateljskom djelovanju.
O moj ljubljeni Kriste, raspeti iz ljubavi, htjela bih biti zaručnica tvoga Srca, htjela bih te pokriti slavom, htjela bih te ljubiti dok ne umrem. Ali ćutim svoju nemoć, i molim te da »me obučeš u sebe«, da poistovjetiš moju dušu sa svim kretnjama svoje duše, da me utopiš, da me zauzmeš, da se sa mnom zamijeniš, kako moj život ne bi bio drugo nego ižarivanje tvoga života. Dođi u mene kao Klanjatelj, kao Obnovitelj i kao Spasitelj.
O vječna Riječi, Riječi moga Boga, želim provesti svoj život slušajući te, želim postati savršeno poučljiva da sve naučim od tebe. Zatim, preko svih noći, svih praznina, svih nemoći, želim uvijek ostati u Tebe zagledana i ostati u tvojoj velikoj svjetlosti. O moja Zvijezdo ljubljena, očaraj me kako više ne bih mogla izaći iz tvoga zračenja.
Izgarajući plamenu, Duše ljubavi, »siđi na mene«, kako bi se u mojoj duši dogodilo utjelovljenje Riječi, da mu ja budem dodijeljeno čovještvo u kojem bi On obnovio cijeli svoj Misterij.
I ti, Oče, prigni se nad svoje jadno malo stvorenje, »pokrij ga svojom sjenom«, i nemoj u njemu gledati drugo nego »Ljubljenoga u kojega si postavio sve svoje miline«. O moja Trojice, moje sve, moje blaženstvo, bezgranična samoćo, bezdane u kojem se gubim, prepuštam se Vama kao plijen. Pohranite se u meni da bih se ja pohranila u vama, iščekujući da nadođe u vašoj svjetlosti motrenje bezdana vaših veličajnosti.”
Iz »Spisa« blažene Elizabete od Trojstva, djevice: Spisi, Rim 1967, str. 605-606