U jedanaestom stoljeću grupa pustinjaka latinskog obreda počela je živjeti na brdu Karmel u Palestini, slijedeći primjer proroka Ilije koji je tamo živio prije mnogo stoljeća. S vremenom su ovi ljudi od molitve postali poznati kao pustinjaci Svete Marije od Brda Karmel. Njihov život je bio označen siromaštvom, ručnim radom, šutnjom, jednostavnom liturgijskom molitvom i samoćom. Zbog pobjeda muslimana u Svetoj Zemlji, pustinjaci su se s vremenom preselili Englesku i druge europske zemlje, gdje su postali red katoličke Crkve – Karmelićani. Djevica Marija je bila kontemplativna osoba. Možda je ovo razlog zašto su se prvi pustinjaci s gore Karmela smjestili pod njezino pokroviteljstvo. Ikona Gospe od Gore Karmela kombinira bizantinske i latinske elemente, kao i rana povijest Karmelićana.

Slavljenje ove svetkovine su uveli karmelićani između 1376. i 1386. da time slave pobjedu svoga reda zato što su dobili dozvolu za svoje ime i potvrdu pravila 30. siječnja 1226. godine. Svetkovina se slavi 16. srpnja, zato što je tada, po predaji, sveti Šimun Stock dobio škapular od Blažene djevice Marije. Prvo službeno odobrenje slavljenja ove svetkovine stiglo je od pape Siksta V. 1587. godine. Nakon što je kardinal Bellarmine proučio karmelsku tradiciju 1609., ova je svetkovina proglašena zaštitničkom za Red te se od tada slavi kao glavna u Redu i to pod nazivom “Commemoratio solemnis B. V. M. de Monte Carmelo”. U skladu s povlasticom danom od pape Klementa X. 1672., pojedini karmelski samostani slave ovu svetkovinu na prvu nedjelju nakon 16. srpnja ili na neku drugu nedjelju u srpnju. Tijekom 17. stoljeća svetkovina je prihvaćena od nekoliko biskupija u južnoj Italiji, iako je njezino slavljenje izvan karmelskih crkava 1628. bilo zabranjeno. No kasnije se slavljenje ove svetkovine odobravalo posebno za pojedinu zemlju da bi se proširilo kasnije na cijelu Crkvu. Tako je 21. studenoga 1674. Klement X. to odobrio Španjolskoj i njezinim kolonijama. 1675. je odobreno Australiji, 1679. Portugalu i njegovim kolonijama, 1725. Papinskoj državi, te konačno 24. rujna 1726. cijeloj zapadnoj Crkvi po Benidiktu XIII. Grci u južnoj Italiji i katolički Kaldejci su prihvatili ovu svetkovinu po nazivom “Ruho Blažene Djevice Marije”. Cilj je ovoga slavlja naglasiti posebnu naklonost Marije onima koji se priznaju njezinim slugama noseći njezin škapular.