Sv. Terezija Avilska je osim velikih pisanih djela ostavila i za sebe kraća molitvena djela. Danas smo odlučile s vama podijeliti njene Vapaje duše Bogu koje je pisala nakon svete Pričesti. O čemu je razmišljala, što je Gospodina molila, za čim je uzdisala, odnosno vapila poslušajte dva takva njena molitvena uzdaha:

1. „Razmatrala sam slavu, Bože moj, što si je pripravio onima, koji ustrajno izvršuju tvoju volju. Razmatrala sam, s kolikim ju je trudovima i bolima zadobio tvoj Sin, a kako smo je slabo mi zaslužili, koliko li ova golema ljubav, koja nas je tako skupo naučila ljubiti, zavređuje, da ne budemo nezahvalni. I moja se duša silno rastužila. Kako je moguće, Gospodine, sve to zaboraviti, kako li Tebe zaboravljaju smrtnici, kada te vrijeđaju? O Otkupitelju moj, kako su zaboravni te zaboravljaju i sebe! A kako je golema tvoja dobrota, jer se onda Ti sjećaš nas, pa i onda kad padnemo, želeći Tebi zadati smrtni udarac. Ti zaboravljaš za to, pružaš nam opet ruku i budiš nas od te neizlječive mahnitosti, eda uznastojimo i zamolimo te za zdravlje! Neka se blagosiva takav Gospodin, neka se blagosiva toliko milosrđe i neka se vjekomice hvali radi tako blagoga milosrđa!

2. O dušo moja, blagosivaj vjekomice tako velikoga Boga! Kako se mogu dići protiv Njega? Oj, tim nezahvalnicima jamačno škodi prevelika milost! Izliječi ih Ti, moj Bože. Oj djeco ljudska, dokle ćete biti tvrda srca (Ps. 5, 3.) i dokle ćete biti protiv ovoga preblagog Isusa? Što je to? Što je to? Hoće li možda naša zloća odoljeti Njemu? Neće, jer se život čovječji svršuje poput poljskog cvijeta, a Sin će Djevičin doći, da izrekne onu strašnu osudu. O svemoćni Bože moj! Htjeli mi ili ne htjeli, Ti ćeš nam suditi. Pa zašto ne pregnemo, kao što treba, da ti omilimo u ovaj čas? Nego ko, ko ne bi htio tako pravednoga Suca? Blago onima, koji se u onaj grozni tren budu radovali s Tobom, o Bože i Gospodine moj! Ti, Dobro moje duše, ne napuštaš onih, koji te ištu, i ne oglušuješ se onima, koji te zovu. Kad Ti koga podigneš i on upozna, kako je jadno bio propao tragajući za prekratkotrajnim radostima, te odluči, da će ti s tvojom pomoću uvijek ugađati, čega da se lati, Gospodine, eda uzmogne poslije živjeti, nego da umre sjećajući se, e je izgubio toliko dobro, nevinost, što mu je ostala od krsta? Najbolji je život, što ga može provoditi, umire li osjećajući tako. No kako može to podnijeti duša, koja te nježno ljubi?

3. Ali kako te ludo pitam, Gospodine moj! Čini se, da sam zaboravila tvoje krasote i milosrđe i kako si došao na svijet radi grešnika, kupio nas za tako veliku cijenu i naše lažne radosti platio pretrpjevši tako okrutne muke i bičeve. Izliječio si moju sljepoću, kadno su pokrivali Tvoje božanske oči, a moju taštinu okrutnim trnovim vijencem. O Gospodine, Gospodine! Sve to više žalosti onoga, ko te ljubi. Tješi me samo, da će se vjekomice hvaliti tvoje milosrđe, kad se upozna moja zloća. A ipak ne znam, hoće li prestati ova muka, sve dok ne ugledam Tebe, a s tim odbacim sve bijede ovoga smrtnog života. (Vapaji duše Bogu, br. 3, izdala: Dominikanska naklada „Istina, Zagreb 1933)

*******

1. O naslado moja, Gospodine svega stvorenja i Bože moj! Dokle ću čekati, da Tebe ugledam? Kakvu pomoć daješ onoj, koja tako malo ima na zemlji, da se malko odmori izvan Tebe? O dugi živote, o živote mučni, o živote bez života, o kako si puka samoća, kako si bez pomoći! Pa kada, Gospodine, kada? Dokada? Što da učinim, Dobro moje, što da učinim? Da zaželim možda, te ne čeznem za Tobom? O moj Bože i moj Stvoritelju, koji ranjavaš, a ne privijaš lijeka, zadaješ ranu, a rana se ne vidi; ubijaš, a daješ više života; napokon, Gospodine moj, radiš što hoćeš, jer si svemoćan. Hoćeš li dakle, moj Bože, da ovaj prezreni crvić podnosi ove nevolje? Neka tako bude, moj Bože, jer Ti hoćeš, da ja ne želim drugo, nego što Ti želiš.

2. Ali jao, jao, Stvoritelju moj, veliki me bol nagoni, da se potužim i reknem, da mi nema pomoći, dok Ti hoćeš! A duša mi čami u tamnici i čezne za svojom slobodom, no ne bi se rado ni za dlaku udaljiti od onoga, što Ti hoćeš. Daj, slavo moja, da poraste njezina muka, ili je posve oduzmi. O smrti, smrti! Ne znam, ko bi te se bojao, kad je u tebi život! Ali ko je se ne bi bojao, kad je potrošio dio života ne ljubeći svoga Boga? A eto ja sam takva, pa što da ištem, što li da želim? Možda i te kako zaslužujem kaznu za svoje grijehe? Ne daj toga Ti, Dobro moje, jer te je skupo stajao moj otkup.

3. O dušo moja, pusti, neka se vrši volja tvoga Boga. To je dobro za te. Služi mu i ufaj se u njegovo milosrđe, da će ukloniti tvoju muku, kad pokora za tvoje grijehe zadobije, da ti se kakogod oproste. Ne želi užitka bez stradanja. O pravi Gospodine i Kralju moj, nisam ni za to sposobna, ne pomogne li mi tvoja Svevišnja ruka i veličanstvo. A tako ću moći sve. (Vapaji duše Bogu, br. 6, izdala: Dominikanska naklada „Istina, Zagreb 1933)

Karmel Marija Bistrica