Bože, ti si blaženoj Mariji od Isusa udijelio dar motrenja dubokih otajstava tvoga Sina te je postala živom slikom tvoje ljubavi. Po njezinu zagovoru udijeli i nama žar vjere koja vidi Isusa u braći i djelotvornu ljubav koja očituje njegovu prisutnost u nama.

Ovim riječima liturgija Crkve, u kojoj je i sama blažena Marija pronalazila osobito nadahnuće, uzdiže svoju hvalu i molbu dobrome Bogu o spomenu ove svetice našega Reda.

Smatram kako bi zato najbolje bilo upravo iz tih istih vrela liturgijskih tekstova crpiti osnovu za promatranje života ove blaženice.

S jedne strane, bila je velika kontemplativka, bila je osoba koja je ušla u dubine Kristovih otajstava, a s druge strane, nije zaboravila da uza se ima i bližnje, sestre, kojima je poslana da im ta otajstva odjelotvori svojim služenjem po molitvi i žrtvi, ali i kroza svakodnevne prilike što ih život nosi.

Rođena je 18. 8. 1560. u Tartanedu (Španjolska). Obukla je karmelski habit 1577. u Toledu te je položila prve svoje zavjete sljedeće godine. Cijeli je život posvetila služenju Bogu baš u tom samostanu, osim kratkog perioda 1585. kada je pomagala osnutku u Cuervi. Služila je u samostanu kao sakristanka, bolničarka, učiteljica novakinja i priorica.  Bila je vrlo strpljiva sa svima te su je poštivali i oni koji se nisu s njome slagali. Umrla je u Toledu 13. rujna 1640 gdje se i danas čuva njezino neraspadnuto tijelo. Sveta je Terezija od Isusa imala vrlo visoko mišljenje o njoj. Bila je velika kontemplativka, intenzivno posvećena Gospodinu i često je nalazila inspiraciju u liturgiji. Sv. Papa Pavao VI. proglasio ju je blaženom 1976.

Bila je vrlo boležljiva i puno je vremena provodila bolesna u krevetu, a sv. Terezija je jednom izjavila da bi željela da ona bude uvijek u njenom samostanu pa makar ležala u krevetu cijeli život. Ali bez obzira na fizičke i psihičke patnje koje je morala nositi, ona je izvrsno živjela svoj život karmelićanke. Bila je draga svetoj Tereziji koja je uvijek pokazivala prema njoj posebne znakove ljubavi i brinula se za nju majčinskom brigom. Terezija ju je često pitala i za savjet, čak i na području mistike i jednom joj je rekla: „To mora da je tako kako ti kažeš, moja letradillo (mali teolog).“

Bila je i magistra novakinja i nekoliko puta priorica te je nastojala voditi sve sestre po primjeru i učenju sv. Terezije. Bila je jednostavna i iskrena, i vrlo draga Gospodinu koji je izlio svoje darove i milosti kontemplacije na nju. U njezinim pismima nalazimo izrazitu pobožnost prema

Presvetom Srcu Isusovom, iz kojeg je, dok je razmatrala, nekoliko puta vidjela bujicu milosti koja teče prema njoj. Osobito je štovala Presveti oltarski sakrament i Presvetu Krv Isusovu. Isto tako osobitu pobožnost je imala prema Djetetu Isusu – kojeg je nazivala  „doktor za bolest ljubavi“ – i prema Presvetoj Djevici Mariji, osobito u otajstvu njenog uznesenja.

Sveta Terezija je jednom rekla za nju: „Marija od Isusa neće samo biti sveta, nego ona već jest sveta.“ Otac Gracijan piše o njoj: „redovnica vrlo draga Majci Tereziji, jer, uz to što je već sveta od svojeg djetinjstva i što ima velike i herojske vrline, jednom prilikom, kad je pitala Gospodina da joj da osjeća i fizički Njegovu muku, primila je trnovu krunu na glavu od Otkupitelja, koji joj se pokazao. Ovo je bilo tako bolno da ju nikad nije napustilo. Pravo je čudo što može s tim živjeti i obavljati dužnosti u Redu. Nakon toga naš Gospodin ju je ispunio stalnom željom da trpi za njega u sjećanje na Njegovu muku i dao joj je oštre bolove u nogama, rukama i boku. Poznajem ovu redovnicu vrlo dobro. Njezino ima je Marija od Isusa, bila je priorica u Toledu i mogao bih nabrojiti još mnogo predivnih stvari o njoj.“

A da je Providnost Božja čudesna i ne shvatljiva u svojem početnom stadiju svjedoči i činjenica kako je sama Majka Terezija ovu blaženicu osobno preporučila prilikom njezina ulaska u bosonogi Karmel u Toledu ovim riječima: „Šaljem je k vama s mirazom od 5000 škuda. Ali uvjeravam vas da bih dala i još toliko za nju, nemojte na nju gledati kao i na druge, jer se nadam u Boga da će ona biti čudo.“

Nada u Boga i u čovjeka izvire iz ove riječi svete Majke. Krepost nade koju Bog ulijeva u srce čovječje uzdiže njegovu dušu i pogled u božanske sfere. Tako uzdignuta duša počinje motriti svojeg Ljubljenog zaručnika, a time i sve Njegovo: čitav svijet, novim pogledom – pogledom ljubavi.

A nije li taj pogled ljubavi zahvatio život malene Lopez Rivas kada je već u dobi od četiri godine ostala bez oca. Naizgled tragičan događaj zamilovao je, tada još skriveno, njezin život i usmjerio ga prema Isusu koji će za nju naskoro postati sve u svemu. Ostavši sama s majkom dvadesetdevetogodišnjom udovicom mala Marija će biti odgajana u ljubavi svoje majke i brojnih rođaka od kojih će primati početne impulse kršćanskog života. Ubrzo će u dobi od sedamnaest godina, po preporuci svoga duhovnika isusovca oca Pedra, napustiti bogatstvo obiteljskog doma i odlučno zakoračiti u Karmel u Toledu. Prve godine u Karmelu bile su obilježene dubokim iskustvom molitve koja je ovjenčana i darom stigmi, po uzoru na samog Krista u čiju je dubinu otajstva tako revno ponirala. Ne čudi stoga činjenica da je u dobi od samo dvadeset i četiri godine bila odabrana za magistru novakinja (svega pet godina otkako je i sama položila privremene zavjete), a na tu je službi bila birana čak osam puta. Sve to govori o životu ove blaženice koju i liturgija Crkve (kako smo čuli u zbornoj molitvi) predstavlja kao onu koja je „motreći Otajstvo Krista postala živa slika Njegove ljubavi“.

Nije li i na nama zastati sada nad svojim redovničkim pozivom i životom, te se zapitati: predstavljamo li i mi živu sliku Kristove ljubavi? Ako smo ostavivši sve odlučili upoznati i kroz svakodnevnu molitvu još više ulaziti u otajstvo Božje ljubavi, zar ne bi ta ljubav trebala biti vidljiva u nama i po nama? Koji se titraji duše bude u nama za vrijeme molitve razmatranja i da li tu Božju frekvenciju prenosimo u svakodnevni život zajednice? 

Iz života blažene Marije jasno je vidljivo kako se terezijanska reforma za nju sastoji upravo u tome: motriti duboka otajstva Kristova i postati živa slika Njegove ljubavi (kako govori Zborna molitva). Kada pogledamo naizvan, ne uzevši u obzir teologalne kreposti, u kojima je blaženica itekako prednjačila, ona je imala sva „prava“ da bude nezadovoljna, frustrirana, razdragana, nesretna, mogla je upasti u beznađe, nemir, tugu, zavist jer je skoro cijeli život bila bolesna, a u većem dijelu života i prikovana uz krevet. Ali ona je shvatila da prava, istinska, poniznost/svetost nije biti frustriran, nezadovoljan nad samim sobom i nad svojim nedostatcima, manama, gledajući što drugi imaju, a ja nemam! Ona je prihvatila svoju bolest kao sredstvo posvećenja i sve je velikodušno dala Gospodinu čiji blagoslov nije izostao u njezinu životu. I nama je ovo veliki poticaj da budemo zahvalni Bogu na onome što je nama povjerio, koliko god to bilo malo gledano ljudski, ali u tome je ključ sreće i ispunjenosti u pozivu!

Motrenje Krista nastavlja se i kada prijeđemo prag kora. To otajstveno motrenje postaje trajni ideal našeg karmelskoga života: „dan i noć razmatrati Zakon Božji/motriti Boga“. Stojimo stoga pred izazovom kako svakoga dana iznova Isusa vidjeti u braći, te toj istoj braći djelotvornom ljubavlju očitovati Krista u nama. Ne postoji jedinstveni odgovor, ali postoji jedinstveno poslanje/poziv: U molitvi Krista motriti te u životu djelotvorno ljubiti. Tada ćemo, poput bl. Marije od Isusa, kroz svakodnevno umiranje vlastitoj sebičnosti rađati se za novi život koji će već ovdje na zemlji biti ostvarenje one nebeske stvarnosti.