Nutarnja šutnja

Prava je šutnja karmelićanke šutnja duše, gdje ona nalazi Boga. Kao vjerna učenica svete Terezije i svetog Ivana od Križa, sestra Elizabeta od Trojstva se vježba u sabranosti i odjeljuje se od svega stvorenog. Nemilosrdnim žarom ona sve žrtvuje: pogled, misao, srce.

„Karmel je kao nebo: treba se odijeliti od svega, da bi posjedovali Onoga koji je sve.“

Ovo potpuno odjeljivanje od stvorova živo je privlačilo njezino djevojačko srce. „Ispraznimo sve, odijelimo se od svega. Neka od sada bude On, On sam.“ „Napustimo zemlju, ostavimo sve stvoreno, sve osjetno.“

Kad se nalazila posred svjetovnih sastanaka i svečanosti, njena bi duša izbjegavala buku i uzdizala se do Boga. „Čini mi se da nas ništa ne može odvojiti od Njega kad radimo samo za Njega, uvijek u njegovoj svetoj nazočnosti, pod onim božanskim pogledom koji prodire u najintimniji dio duše. Možemo Ga slušati i posred svijeta u tišini srca koje želi pripadati samo Njemu.“

Sestra Elizabeta posebno je štovala svetu Katarinu Sijensku zbog nauke te velike dominikanske mističarke o „nutarnjoj ćeliji“. Ta je ćelija bila stalno utočište sijenskoj djevici posred ljudskog nemira i njenog čudesnog djelovanja u službi papinske politike.

Ova nutarnja šutnja, toliko draga sestri Elizabeti, morala je brzo preuzeti kod nje oblik jedne opće askeze i prvo mjesto u njenom mističnom životu. To je čisto Evanđelje. Onaj koji se razmatranjem želi uzdići do Boga, mora ušutkati u sebi isprazni vanjski nemir i nutarnju buku, povući se u najdublji dio svog bića i ondje u tajnosti, „zatvorivši sva vrata“(Mt 6,6) živjeti u sabranosti pred Licem Očevim. Tako je molio Krist za onih tihih palestinskih noći, kad bi navečer polazio sam u goru, da ondje ostane do jutra „moleći se Bogu“.(Lk 6,12)

Anahoreti i pustinjski oci prvih crkvenih stoljeća, živeći daleko od svakog nepotrebnog dodira s ljudima, lijepo ističu kakvu je ulogu pročišćenja imala šutnja u prvotnom shvaćanju kršćanske askeze. Pustinja je dovodila do šutnje dušu u kojoj je stanovao Bog.

Sestra Elizabeta od Trojstva shvatila je ovu evanđeosku istinu u posve karmelskom značenju: šutnja svih duševnih osjetila koje se čuvaju jedino za Boga. Nikakve više buke u vanjskim osjetilima, u mašti i osjećajnosti, u pamćenju, razumu, volji. Ništa ne vidjeti. Ništa čuti. Ništa ne okusiti. Ne zaustaviti se ni na čemu što bi moglo rastresti srce ili zadržati dušu koja ide prema Bogu.

Prije svega treba paziti na pogled. Zar nije Učitelj rekao: „Oko je tijelu svjetiljka. Ako je dakle oko bistro, sve će tijelo tvoje biti svijetlo.“(Mt 6,22). Nečistoća i mnoštvo nesavršenosti dovode do nedovoljne pažnje u pogledima. David je to bolno iskusio, pa zato žarko moli Boga: da odvrati njegove oči od zemaljskih ispraznosti zbog kojih je njegova duša bila posrnula – „Odvrati moje oči da ne vide ništavost, život mi čuvaj na putu svojemu!“ (Ps 118,37). Djevičanska duša ne dopušta sebi gledati bilo što drugo osim Krista.

Nije manje potrebna šutnja mašte i ostalih duševnih osjetila. Mi nosimo u sebi cijeli jedan nutarnji svijet osjeta i dojmova koji nam neprestano prijeti da nas odvoji od Krista. I ovdje mora djelovati askeza šutnje. Duša, koja se još zabavlja sa svojim uspomenama, „koja goji bilo kakvu želju“ izvan Boga, nije šutljiva duša kakvu je zamišljala sestra Elizabeta od Trojstva. U njoj ostaju „neskladnosti“, odviše bučni osjećaji koji smetaju onom skladnom koncertu, što bi ga duševne moći bez prestanka morale uzdizati sve do Boga.

I um mora u sebi ušutkati svaku ljudsku buku. „I najmanja nepotrebna misao“ bila bi jedna kriva nota, koju treba pod svaku cijenu odstraniti. Cjepidlačarski intelektualizam, koji ostavlja odveć veliko polje umu zbog njega samog, prepredena je zapreka pravoj šutnji duše, gdje nalazimo Boga u čistoj vjeri. Sestra Elizabeta od Trojstva pokazuje se ovdje nemilosrdna, kao i njezin učitelj – sveti Ivan od Križa. „Treba ugasiti svako drugo svjetlo“ i doprijeti do Boga po jednostavnom duhu, a ne po mudroj građevini lijepih misli.

Šutnja osobito mora vladati u volji. U njoj se odigrava borba za našu svetost. Pomoću volje ljubimo. Sveti Ivan od Križa s pravom uz nju veže posljednje pripravno pročišćenje za preobražajno sjedinjenje. Ništa, ništa, ništa, ništa na putu. I na Gori: ništa. Sestra Elizabeta htjela je slijediti svog duhovnog učitelja do te krajnje točke „uske staze“, koja vodi na vrhunac Karmela. Dušu, koja želi doći do božanskog sjedinjenja, ona hrabro potiče da se uzdigne iznad svojih osobnih najduhovnijih naklonosti, sve do odreknuća svake vlastite volje. „ Više ništa ne znati“, „ne činiti više razlike između osjećati i ne osjećati, uživati ili ne uživati“, ostati kod odluke da se uzdigne iznad svega, kako bi se sjedinila samo s Bogom, zaboravljajući sebe i odrekavši se svega. Sestra Elizabeta od Trojstva tako je daleko razvila svoj ideal šutnje i apsolutne samoće, daleko od svega stvorenoga. Znamo da su posljednji dani njenog života bili živo ostvarenje tog ideala.

Treba dakle shvatiti poput nje ovu askezu šutnje u njenom najdubljem smislu: „Nije to materijalno odvajanje od vanjskih stvari, nego samoća duha, odjeljivanje od svega što nije Bog“. Duša koja je u šutnji za sve nutarnje i vanjske događaje, „ne čini više razlike između tih stvari. Ona ih prelazi, uzdiže se iznad njih, da se smiri iznad svega, u samom svom Učitelju.“

To je noć svetog Ivana od Križa, smrt za svako prirodno djelovanje. „Duša koja teži da živi u dodiru s Bogom, u neosvojivoj tvrđavi svete sabranosti, mora biti odijeljena, mora se odreći svega, mora biti udaljena od svih stvari, barem u duhu“. To je apsolutna šutnja pred Bogom samim.

Sestra Elizabeta od Trojstva posvetila je čitavo jedno razmatranje svojih posljednjih duhovnih vježbi da opjeva ovo blaženo stanje duše, oslobođene svega po nutarnjoj šutnji.

„Ima jedna druga pjesma Kristu, koju bih bez prestanka htjela ponavljati: „Sačuvat ću za Tebe svoju snagu“. Moje mi Pravilo veli: „Vaša će snaga biti u šutnji“ (Ps 58,10; Iz 30,15). Čini mi se, dakle, da sačuvati svoju snagu za Gospodina znači ujediniti čitavo svoje biće po nutarnjoj šutnji. To znači sakupiti sve svoje snage da se bave jedino ljubavlju. To znači imati jednostavno oko, koje vam omogućuje da vas svjetlo obasjava“.

Ta šutnja obuzima sve.

„Duša koja raspravlja sa svojim „ja“, koja se bavi svojim osjećajnostima, koja ide za nekorisnom mišlju, za bilo kakvom željom, takva duša raspršuje svoju snagu, ona nije sva upravljena prema Bogu. Njena lira nije ugođena, i kad je Učitelj takne, ne može iz nje izvesti božanske harmonije. U toj duši ima još previše ljudskog, to je nesklad zvukova. Duša koja u svom nutarnjem kraljevstvu pridržava nešto za sebe, koja nije sabrana u Bogu, ne može biti savršena pohvala slave. Ona ne može neprekidno pjevati „Canticum magnum“, o kojemu govori sveti Pavao, jer u njoj ne vlada jedinstvo. Umjesto da nastavlja svoju pohvalu kroz sve stvari u jednostavnosti, ona neprestano mora sakupljati žice svoga glazbala koje su se pomalo izgubile na sve strane“.

2 misli o “Nutarnja šutnja”

  1. Nutarnja šutnja ( brat Tiho)
    Pošto su mi duhovne vježbe u šutnji uvijek najplodonosnije, zahvaljujem bratu Tihi na njegovim predivnim i poučnim tekstovima o šutnji u kojima se pronalazim u svome Bogu.
    Neka Božja šutnja postane Kraljica našeg srca i duha.
    Božji blagoslov i svako dobro svima vama!
    Suzana

  2. Lijepo napisano.
    Ipak moram reći kako je nutarnja šutnja ovdje opisana nedostižan ideal za nas laike koji živimo u buci ovoga svijeta .
    Previše je “šumova” koje ne možemo izbjeći: internet, televizija, razni javni događaji koji “bodu” oči, buka na radnom mjestu, buka unutar obitelji u borbi sa djecom i ostalim ukućanima itd. Problem je u tome što se naša svakodnevica ne odvija unutar samostanskih zidina već u buci svijeta za kojeg sv. Ivan od Križa kaže da je jedan od tri neprijatelja ljudske duše protiv kojeg se moramo boriti.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.