“U samostan se ne dolazi da bi se pobjeglo od svijeta, nego da svijet nosimo Bogu.”

Sv. Terezija Benedikta od Križa – Edith Stein

Edith Stein se rodila na židovski blagdan Pomirenja 12. listopada 1891. kao najmlađe dijete brojne ortodoksne židovske obitelji. Njezin životni put slijedit će simboliku njena rođendana.

U potrazi za znanjem i sigurnošću, u djevojačkoj je dobi prestala moliti, potpuno se predala filozofiji ne bi li pomoću fenomenologije stekla jasnu spoznaju cjelovite stvarnosti. Ipak, upravo je dosljedna fenomenologija njen istine željni duh iznova približila k religiji i kršćanskoj vjeri.

Susret s djelom Terezije Avilske u 30. godini života definitivno joj je otkrio jedan novi svijet i jedan novi život – svijet u kojem se očituje Bog koji je Ljubav i Život. Prihvativši iskreno istine katoličke vjere 1. siječnja 1922. prima sakrament krštenja. Otad joj je glavna želja sjediniti se sa živim Bogom u predanom služenju i sabranosti klauzurnog karmela. Tu svoju čežnju nosi u srcu 11 godina jer se (kao dr. phil.) prema uputama svojih duhovnih savjetnika bavi nastavnom i odgojnom djelatnošću. Kada je 14. listopada 1933. napokon stupila u karmel u Kölnu, duša joj je nahranjena spokojem i radošću.

Za nju se tajna života u Karmelu sastojala u tome da se čovjek s povjerenjem prepusti Božjem zahvatu ljubavi. U potpunoj se slobodi suobličiti Kristu i s njime iskusiti i dubinu radosti ali i tajnu patnje i “ludost križa”.

Uzima ime s. Terezija Benedikta od Križa (“blagoslovljena križem”) jer dragovoljno prihvaća križ kako bi ostvarila glavni cilj: biti neovisan o svemu što nije Bog.

Ujedinjenje s Kristom sestra Benedikta od Križa – Editha Stein ostvarila je upravo “na drvu križa”, što joj je omogućilo da svoje redovništvo i svoje konačno mučeništvo prinese kao žrtvu za mnoge. Proživljavajući kao kršćanka strašnu agoniju svoga židovskog naroda napokon i sama postaje žrtvom mržnje, nepravde i nasilja. Ostaje mirna i pouzdana: sve to može ubiti samo tijelo, ali ne i dušu – vječnu bit čovjekovu. Neprijatelji križa Kristova otvorili su ovoj neumornoj tražiteljici istine 9. kolovoza 1942. u Ausschwitzu vrata ka vječnoj Istini.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je 1. svibnja 1987. u Kölnu blaženom, 11. listopada 1998. u Rimu svetom, a 1. listopada 1999., zajedno sa sv. Brigitom Švedskom i sv. Katarinom Sijenskom suzaštitnicom Europe.

MOLITVA

“Bože otaca naših, napuni nas mudrošću križa, kojom si čudesno obogatio svetu Tereziju Benediktu u času mučeništva, i po njenom zagovoru daj nam da uvijek tražimo Tebe, najveću Istinu, te da budemo do smrti vjerni vječnom savezu ljubavi, kojega je zapečatio tvoj Sin svojom krvlju za spas svih ljudi. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.”

“Već sada s radošću prihvaćam smrt, koju mi je Gospodin namijenio, u potpunoj podložnosti Njegovoj presvetoj volji. Molim Gospodina da moj život i smrt primi na svoju čast i slavu, za sve nakane presvetih Srdaca Isusova i Marijina i svete Crkve, a posebno za očuvanje, posvećenje i savršenstvo našeg svetog Reda, poimence Karmela u Kölnu i Echtu, kao okajanje za nevjeru židovskog naroda i da bi Gospodin bio prihvaćen od svojih te da bi njegovo kraljevstvo došlo u slavi, za spasenje Njemačke i mir svijeta, konačno za moju rodbinu, žive i mrtve, i sve koje mi je Bog dao: da ni jedan od njih ne bude izgubljen.”

“Moje temeljno raspoloženje, od kada sam ovdje, jest zahvalnost. Hvala, što smijem biti ovdje i što je kuća takva kakva jest. Pri tome mi je uvijek na pameti, da ovdje nemamo stalnog boravišta. Nemam druge želje nego da se na meni i po meni izvršava volja Božja. Do Njega je koliko će me dugo ovdje ostaviti i što će potom doći. In manibus tuis sortes meae. Tu je sve dobro zbrinuto. Tako se ja ne trebam brinuti. Ali, potrebno je puno molitve, da bi u svakoj situaciji ostali vjerni.”

“Bio je ovo moj prvi susret sa križem i božanskom snagom, koju križ daje svojim nositeljima. Prvi put sam nadohvat ruke pred sobom vidjela Crkvu rođenu iz Otkupiteljeva trpljenja u njenoj pobjedi nad žalcem smrti. Bio je to trenutak, u kojem se slomila moja nevjera i zasjao Krist, Krist u otajstvu križa.”

“Svijet postoji iz suprotnosti… (Ali) na koncu svega neće ništa ostati od tih kontrasta. Ostat će jedino Velika ljubav. A kako bi uopće i moglo biti drugačije?”

“Sve veća skrhanost prirode, daje nadnaravnom svjetlu i Božjem životu sve više i više prostora. Dosižu se prirodne sile i preobražavaju se u obožene i oduhovljene. Tako se događa jedno novo Kristovo utjelovljenje u kršćaninu, koje je istoznačno uskrsnuću sa križa.”

“Bog je istina. Tko traži istinu, taj traži Boga, bilo to njemu jasno ili ne.”

“Svaka prava molitva je molitva Crkve: po svakoj pravoj molitvi događa se nešto u Crkvi i sama Crkva jest ta koja u toj molitvi moli, jer je Duh Sveti koji živi u njoj taj koji u svakoj pojedinoj duši za nas moli sa ‘neizrecivim uzdasima’. Upravo to je prava molitva: ‘jer nitko ne može reći Gospodin Isus, osim u Duhu Svetome’ (1 Kor 12, 3). Što bi bila molitva Crkve, ako ne predavanje velikih zaljubljenika Bogu, koji je ljubav?”

“Progonstvo Židova nije ništa drugo doli progonstvo čovještva Kristova.”

“Ne može nam pomoći ljudska djelatnost, već patnja Kristova. U njoj imati udjela, moja je želja!”

“U djetinjim danima duhovnog života kada smo tek počeli prepuštati se Božjem vodstvu, tada osjećamo vodeću ruku sasvim jako i čvrsto; poput sunca jasno pred nama je što trebamo učiniti ili pustiti. Ali to ne ostaje uvijek tako. Tko pripada Kristu, taj mora proživjeti cijeli Kristov život. On mora sazreti do Kristove dobi odraslog čovjeka, on mora jednom poći na križni put u Getsemani i na Golgotu. I sve patnje, koje izvana dolaze, nisu ništa u usporedbi sa tamnom noći duše, kada božansko svjetlo više ne svijetli i kada glas Gospodinov više ne govori. Bog je tu, ali on je sakriven i šuti. Zašto je to tako? To su Božje tajne… i one se ne daju sasvim razotkriti… Tako svatko od nas uvijek stoji na oštrici noža između ‘Ništa’ i punine božanskog života.”

“Što nije bilo u mojem planu, bilo je u Božjem planu… U meni biva življa sigurnost vjere, da – gledajući sa Božje strane – nema slučaja, da je sav moj život, do u zadnju pojedinost, naznačen u planu Božje providnosti i da je pred Božjim svevidećim okom potpuna smislena cjelina. Tada se počinjem radovati svjetlu Glorie, u kojem će ta smisaona cjelina i meni biti razotkrivena.”

“Unutarnji život je najdublji i najčišći izvor sreće.”

“Što vjera uči mistično obdarenje daje kao iskustvo: nastavanje Boga u duši.”

“Pouzdajem se… u to, da je Gospodin primio moj život za sve. Uvijek iznova moram misliti na kraljicu Esteru koja je upravo zato bila uzeta iz svoga naroda, da bi za narod stala pred kralja. Ja sam vrlo sirota i nemoćna Estera, ali kralj koji me je izabrao beskonačno je velik i milosrdan. To je velika utjeha.”

“Uvijek mi je bilo kao da mi je Gospodin nešto pripremio u Karmelu, što ću samo tamo naći.”

“Božansko Srce moga Spasitelja! Zavjetujem Ti da ću koristiti sve prigode da Tebe obradujem, i gdje budem stajala pred izborom, želim izabrati ono što Tebe najviše veseli. Zavjetujem to, da bih Tebi dokazala svoju ljubav i da bih dospjela do savršenosti moga zvanja, to jest da bih postala prava karmelićanka, istinska Tvoja zaručnica. Molim Te, daj mi snage da svoje zavjete vjerno izvršavam. Tvoja Majka i moj sveti anđeo neka mi u tom pomognu.”