Vježba prisutnosti Božje

“Sa ovom svetom vježbom, koja sabire u Bogu našu misao i volju, mi održavamo izvjestan kontakt s Bogom, također i za vrijeme posve materijalnih briga i razgovaramo često tijekom dana s Njime. Vjernost toj vježbi stvara stoga u nama određenu lakoću razgovora s Bogom, kao i to da nas stavlja u intimniji kontakt s Njime, u čemu se sastoji bliža priprava za molitvu” (GABRIELE DI S. M. MADDALENA)

O toj vježbi govori brat Lovro od Uskrsnuća.

Vrlo praktično i konkretno pak govori u “Pouci novacima”, časni sluga Božji Ivan od Isusa i Marije. On veli da se ta vježba ne sastoji prvotno na činjenici da je čitavo stvorenje prisutno trajno Bogu, nego u našoj “pažnji ili prianjanju duše Bogu promatran na misaon ili imaginaran način”. On to konkretizira na svim razinama: izravno na Boga, preko bližnjih i preko stvorenja:

“…uzdižući srce Isusu Kristu sa čestim uzdasima srca (aspirativna molitva) ili strelovitim molitvama, darujući Mu se, obnavljajući svoja dobra obećanja, množeći čine poniznosti, priznanja, nade, ljubavi i pokajanja, savjetujući se s Njime u svojim potrebama, tražeći pomoć u svakoj stvari. Hoće reći, započeti i završiti svaku djelatnost u sjedinjenju s našim Gospodinom Isusom Kristom, nastojeći držati oči na Njemu kao vođi koji im prethodi, i ići za njim s mnogim čuvstvima ljubavi.

Osim toga, prisutnost Božja se mora proširiti također i na bližnjega, nastojeći vidjeti u našim bližnjim braću Isusa Krista ili sinove istog Krista otkupljeni njegovom predragocjenom krvi i određeni da kraljuju s Njime kroz vječnost. Ta vježba rađa ljubav, slogu, uzajamno poštivanje i mnoge druge koristi.

Štoviše, trebaju prakticirati vježbu Božje prisutnosti tako da ne promatraju niti jedno stvorenje, niti jedno drvo ili kamen, a da ne nađu motiv da uzdignu svoj duh Njemu. Na taj će način imati toliko spomena na Boga koliko će stvorenja uočiti.

Neka budu uvjereni da se u ovim kratkim upozorenjima ovog poglavlja nalazi gotovo sva znanost duhovnog života, i ako će je zanemarivati, ne mogu se nikada nadati da će postati ljudi duha”.

Tom ćemo vježbom dostići kontemplativni ideal da ćemo djelovati uvijek i u svemu iz zajedništva s Bogom.

Teolog Albino Marchetti veli: “Čežnja za sjedinjenjem s Bogom, u Karmelu se izražava i identificira sa molitvenom praksom i pobožnošću. Neprestana molitva, o kojoj govori Pravilo, povezana sa vježbom Božje prisutnosti, najbolja je dispozicija za kontemplaciju i sjedinjenje”.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.