Čudo od djeteta
Hermann Cohen rođen je 10. studenoga 1820. u uglednoj židovskoj obitelji u Hamburgu u Njemačkoj. Kao dijete, Hermann se živo zanimao za ceremonije koje su se odvijale u sinagogi i uživao je pjevajući sa svojom sestrom himne, psalme i druge molitve. Ali vrlo brzo ovi će preludiji utihnuti i nestati pred njegovim prirodnim talenatima.
Ulaskom u kolegij, Hermann se pokazao briljantnim učenikom. Istodobno pokazuje se njegova izvanredna glazbena nadarenost: u dobi od šest godina već je svirao sve popularne operne arije na klaviru, a isto tako s lakoćom je improvizirao. Brzo se počelo govoriti o čudu od djeteta; vrlo brzo ga je primijetio veliki Ferenc Liszt, i Hermann je tada postao njegov omiljeni učenik. Hermann u dvanaestoj godini napušta svoju domovinu i odlazi s Lisztom u Pariz.
«Melankolični Puzzi»
Pariz je tada bio mjesto susreta čuvenih glazbenika iz svih zemalja: Liszta koji je tada imao 20 godina, Chopina, Mendelssohna, Paganinija… i tako je Hermann ušao u visoko društvo glavnog grada. Pred njim su se otvarala sva vrata. Postao je zvijezda sjajnih koncerata, također daje satove klavira, te tu postaje slavan; putuje: sastanci s umjetnicima, glazbene aktivnosti… Svuda je tražen i rado viđen.
Opijen uspjehom, veže se istovremeno s Alfredom de Mussetom i gotovo da postaje posinak Georgea Sanda koja mu daje nadimak “Puzzi” (na njemačkom “sladak”). Hermann je bio šarmantan, kovrčave kose, mršavog lica i romantičnih očiju.
Ali, svugdje slavljen, voljen, brzo je postao “obiteljski tiranin”; hrani se također i svim društvenim strujanjima: “ateizam … panteizam … neredi … pokolji bogatih … teror … uživanje u svim užicima. Za sve to bilo je mjesta u samo u 14 godina staroj glavi”, napisao je kasnije. Prepušta se strasti prema kockanju, gdje upada u dugove. Prepuštajući se iskušenjima lakumnosti, živi na lovorikama te pomalo zanemaruje svoje talente i tone u lijenost, u „duši koja klone“. Bio je pravi romantičar.
Obraćenje
U 26. godini života, nakon 14 godina lutanja i neurednog života, praznine i dubokog nezadovoljstva, otvara mu se novi put.
U to doba velikom svečanošću se obilježavao mjesec svibanj, Marijin mjesec: propovijedi, proslave, pjevanje zborova… bilo je to svakodnevno. Jednog petka u svibnju 1847. zamoljen je da bude uslužan te da zamijeni dirigenta koji vodi zbor u crkvi Sainte-Valère … U trenutku blagoslova prvi je put osjetio vrlo živahnu, ali neodređenu emociju… vraća se sljedeći tjedan; zatim, snažno privučen, prisustvuje na nekoliko misa zaredom, ne shvaćajući što ga drži ukočenim. Jedne ga je večeri to ponovno privuklo: bio je izložen Presveti Sakrament; ovaj put pada na koljena, vrlo nježno se smiruje u cijelom svom biću; od sada će se cijeli njegov život obnoviti, preobraziti.
Tada Hermann upoznaje svećenika koji ga upućuje u velike istine kršćanstva. Nakon kratkog razdoblja unutarnje borbe u kojoj ga opet napadaju koncerti, proslave, zabave, milosti uspijevaju i on je kršten 28. kolovoza iste godine, na blagdan sv. Augustina. 8. rujna primio je Prvu Pričest i godinu je završio primivši potvrdu, po rukama pariškog nadbiskupa koji je bio ubijen nekoliko mjeseci kasnije u ustanku u lipnju 1848.
Tijekom cijelog svoga života trebao pobuđivati milost svoga obraćenja. Pisma, propovijedi, razna svjedočanstva … pokazuju nam koliko je ostatak njegove egzistencije za njega bio ništa drugo doli jednostavno odvijanje ovog susreta s Kristom koje je bilo zapečaćeno u milosti njegova krštenja.
Adoracija i poziv
Obraćen pod utjecajem Euharistije, Hermann je nekoliko mjeseci kasnije (6. prosinca 1848.) osnovao u pariškoj bazilici Notre Dame des Victoires, djelo koje će mu biti vrlo pri srcu: noćno klanjanje za muškarce. Trideset godina kasnije, 6. prosinca 1878., nastao je pokret Klanjanja na brdu Montmartre i uživalo univerzalni utjecaj.
Ali u samom srcu svog obraćenja osjetio je Božji poziv da Mu se preda na radikalan način; za vrijeme duhovne obnove otkrio je sv. Ivana od Križa i zato se okrenuo prema Karmelu. Nakon što je dvije godine vrijedno radio kako bi otplatio dugove, 30. rujna 1849. je ušao u karmelski novicijat u samostanu Broussey (Gironde). Tada je imao 28 godina. Tjedan dana kasnije tamo je primio habit i ime “Brat Augustin Marija od Presvetog Sakramenta”; cijeli program: žar obraćenika stavljen u službu Euharistije. Ostat će mu vjeran cijeli život, s posebnom ljubavlju prema Djevici Mariji, Kraljici i Majci Karmela.
Karmelski Red koji je bio ukinut od Francuske Revolucije u Francuskoj je ponovno počeo djelovati 1839. Hermann se brzo dao na djelo obnove. Za početak se morao vratiti u školu, što mu neće biti lako. Za svećenika je zaređen 19. travnja 1851. O tome događaju se govorilo posvuda u krugovima visokog društva u kojima se ranije kretao, te je to početak života čiji će izvanredni utjecaj nadmašiti utjecaj mladog nadarenog pijanista.
Karmelićanin
Žedan tišine i samoće, morat će nastaviti putovati, ali sada kao čovjek molitve koji je bio raspaljen željom za spas svojih bližnjih, kao apostol Euharistije i Djevice Marije.
Područje njegovog djelovanja je neizmjerno. Ne samo da je osnovao ili da je sudjelovao u osnivanju nekoliko kuća svoga Reda (u Lyonu, Londonu itd.), već i svugdje propovijeda, u Francuskoj i širom Europe. Toliko je putovao da je na pitanje: “Gdje živiš?”, kroz smijeh odgovarao: “u vlaku!”. Njegova riječ iznad svega dodiruje dubinu srca žarom njegove unutarnje vatre.
Duhovno su mu se povjeravali mladi i stari, bio je zaštitnik mlade Bernadette Soubirous u vrijeme kad se morala suočiti s naletom skeptika (1858.), bliski prijatelj svetog Župnika Arškog i pape Pia IX, otac Augustin Marija ipak ostaje pravi sin svetog Ivana od Križa. Dao se na prakticiranje vrlo strogog života, ali bio je pozvan da bude preobražen po ljubavi. Za njega, ništa ne može zamijeniti ljepote viđene u goloj i mračnoj vjeri srca koje ljubi.
Glazbenik, ostat će takav više nego ikad: u sabranosti molitve izražava se sav njegov umjetnički talent vođen dahom Duha Stvoritelja. Komponirao je posebno glazbu za veliki broj himana, na temelju tekstova jedne pariške redovnice Marijinog Pohođenja, sestre Marie Pauline du Fougerais: na polju koje je u to doba bilo vrlo osrednje, stvorio je novi žanr, jednostavan i popularan, osiguravajući poveznicu s velikom sakralnom glazbom toga stoljeća. Osim toga, vrlo često prije propovijedi od njega se tražilo da improvizira na orguljama, a već samo to je bilo cijela pouka uz pomoć glazbe: njegove su improvizacije poput izraza njegove unutarnje predanosti, a njegova glazba je bila odjek istinske Ljepote koja uvodi u kontemplaciju Onoga koji je njezin Izvor.
Od 1868. godine proveo je dvije godine u velikoj samoći u “Saint Désert de Tarasteix”. Ali vrlo brzo su ga premjestili u samostan Broussey da bude Magister novaka.
Sluga svoje braće
Međutim, u rujnu 1870. je došao Francusko-pruski rat i slom francuske vojske. Mnoštvo zarobljenika je bilo odvedeno u Njemačku. Hermann, koji je zadržao njemačko državljanstvo, morao je napustiti Francusku i skloniti se u Švicarsku. Ponuđeno mu je da postane kapelan 6.000 francuskih zarobljenika koji su držani u tvrđavi Spandau (blizu Berlina). Prihvatio je ovo kompromisno rješenje koje mu je omogućuje da ostane vjeran svojim dvjema domovinama.
U Spandau herojski obavlja apostolat među zarobljenicima. Tijekom epidemije malih boginja, Hermann pomaže zaraženim zatvorenicima, te se i on zarazio. 19. siječnja 1871. posljednji put se pričestio. Ojačan Isusovom prisutnošću, vraća svoju dušu Bogu uz pjesmu Salve Regina. Otac Augustin Marija dao se do kraja, kao brat i sluga ljubavi, nasljedujući Isusa…
Bog je uvijek u potrazi za čovjekom
„Vidite, imam se pravo ponuditi za kormilara, budući da sam već dugo iskusio mora kojima plovite, tako da sam tamo pretrpio mnoge oluje, napali su me mnogi uragani … Ako vi to želite, ja ću vam pokazati m put do sreće! … ”
Čudesni svjetski Hermannovi uspjesi nisu ga doveli do sreće nego su ga samo natjerali da bude trajno nezadovoljan i neispunjen.
U samom srcu toga njegovog stanja Bog ga je došao potražiti; njegov život je time potpuno preobražen i daje nam svjedočanstvo da je Bog u Sebi naša sreća, da nam se može pridružiti gdje god se nalazili kako bismo “sve učinili novim”.
Djevica Marija
„Marija me dovela do Isusa, Marija mi je dala Euharistiju i Euharistija je oduševila moje srce.”
Hermann je utjecaju Djevice Marije pripisao ovu milost dobivenu jednostavnom uslugom da dirigira zbor koji je pjevao pjesame u njezinu čast. Volio ju je nazivati ”Majkom Euharistije“. Marija je ta koja otvara put Gospodinu: kao što je to učinila prije 2000 godina, pozdravljajući u sebi Sina Božjeg koji je došao dati svoj život ljudima, a ona to čini danas i u svakome od nas.
Euharistija
“Isus Krist danas je Božanska Euharistija … O Isuse Euharistijo, u pustinji ovog života jednoga si mi se dana ukazao, otkrio si mi svoje svjetlo, svoju veličinu, svoju dobrotu, promijenio si cijelo moje biće …”
Muzika
“U mojim himnama nema one vatre ljubavi koju bih želio izraziti … Tebi se, Bože moj, dolazim obraćati; posudite im ovu tajnu krepost kojom ste me mogli očarati … ”
Bog je Izvor svih darova, svake ljepote; umjetnost stoga može dovesti do Njega i zauzvrat prenijeti nam odraz onoga što On jest.
Kao glazbenik Hermann je doživio ovo prvo iskustvo koje je promijenilo život. Još je kao glazbenik u sebi razvio tu sposobnost slušanja, prepuštanja vođenju, nadahnuću za prevođenje … U Karmelu, u tišini i kontemplaciji, dan nakon dana, on će postati “tumač božanske milosti“, Božja pjesma u srcu postojanja, u srcu svijeta …
Priča o njegovom obraćenju
Hermann je ispričao o svome obraćenju jednom poznaniku:
“Kad ste me upoznali, bio sam plijen svih ekscesa, svih neumjerenosti i svih užitaka, točnije svih mladenačkih neurednosti: ostala mi je samo gorčina. Gotovo uništen, otišao sam se pridružiti ocu u Hamburg; ogorčen mojim ponašanjem, odbio mi je priskočiti u pomoć; ali, kada sam otputovao u Njemačku, naišao sam na veličanstven prijem među obiteljima te zemlje; koncerti koje sam tamo održao bili su savršeno uspješni, a na dvoru njegovog kraljevskog veličanstva, velikog Vojvode od Mecklenburga Schwerina, dočekan sam s priznanjem kojega sam bio vrlo nedostojan. Tamo sam trošio zlato lakše ili brže nego što sam ga zarađivao. Strast za kockom je bila strašna; zamalo me nekoliko puta dovela do samoubojstva, toliko su zastrašujući bili neuspjesi koje sam pretrpio od nje. ”
“Međutim, vratio sam se u Pariz; nisam kasnio pronaći blistavu poziciju na kojoj sam ranije bio. Sve se odvijalo s nevjerojatnim uspjehom; usvojio me predgrađe Saint-Germain; tim usvajanjem bio sam favorizirano i razmaženo dijete mode; sve čari, sve zavodljivosti svijeta zavladala su mojim umom; nisam se više osvrtao unatrag ili naprijed te sam živio sam iz dana u dan, ne misleći na sutrašnji dan. Međutim, ovakav život toliko lijepo, prema mišljenju tolikih ljudi toliko vrijedno zavisti, nisam imao vremena da razmišljam o tome, a zapravo sam se i dalje bio nemiran. Ta se situacija nastavila sve do svibnja prošle godine: u to se vrijeme Marijin mjesec slavio s velikom svečanošću u crkvi Ste-Valère, rue de Bourgogne; ondje su oformili amaterski zborovi koji su izvodili skladbe ili pjesme koje su privlačile mnoštvo. Gospodin Princ od Moskowe, koji je predvodio ove pobožne koncerte i kojega sam već imao čast poznavati, zamolio me jedne večeri da budem dovoljno dobar te da ga zamijenim u vođenju zborova. Prihvatio sam i otišao sam na svoje mjesto nadahnut jedino ljubavlju prema glazbenoj umjetnosti i zadovoljstvom zbog dobre službe. U samoj crkvi, tijekom ceremonije, nisam doživio ništa izvanredno; ali kad je nastupio trenutak pretvorbe, iako uopće nisam bio sklon klečanju poput ostatka skupljene zajednice, iznutra sam osjetio neodredivo previranje: moja duša, omamljena i rastresena svjetskim previranjima, bila je, tako reći, upozorena da se u njoj prije događalo nešto potpuno nepoznato.Bio sam, nesvjesno, ili bolje rečeno bez sudjelovanja svoje volje, osposobljen za saginjanje. Vrativši se sljedećeg petka, bio sam impresioniran na potpuno isti način i zadesila me iznenadna ideja da postanem katolik.”
“Nekoliko dana kasnije, proveo sam jedno jutro u blizini iste crkve Ste-Valère; zvono je najavilo sv. misu: ušao sam u svetište i prisustvovao sam, nepomičan i prilično pažljiv; prisustvovao sam jednoj, dvije i tri mise, ne misleći da napustim crkvu i izađem van; nisam mogao razumjeti što me zaustavlja. Po povratku kući, nehotično, pred večer, vratio sam se na isto mjesto i zvono me povuklo da se tamo opet vratim, bio je izložen Presveti Sakramenat i čim sam ga vidio bio sam privučen pričesnoj ogradi te sa pao na koljena. Naklonio sam se, ovaj put bez napora za vrijeme blagoslova, i kad sam ustao, osjetio sam vrlo nježan mir u cijelom svom biću.Vratio sam se u svoju sobu i otišao sam u krevet, ali tijekom cijele noći imao sam, u snu ili na javi, svoj um samo zaokupljen Presvetim Sakramentom. Gorio sam od nestrpljenja da sudjelujem na novim misama; u to vrijeme sudjelovao sam na nekoliko sv. Misa u scrkvi Ste-Valère , s unutarnjom radošću koja zaokupila sve moje sposobnosti.”
Slijedile su nove bitke, a zatim susret sa svećenikom. Sljedećeg kolovoza odlazi u Njemačku na jedan koncert. Tamo je, bez obaziranja na ljudska mišljenja i unatoč prisutnosti svojih prijatelja, otišao na misu. U trenutku podizanja Hostije obuzela ga je poplava suza:
“Sjećam se da sam ponekad plakao u djetinjstvu; ali nikada, nikada mi takve suze nisu bile poznate. Dok sam bio preplavljen njima, osjetio sam kako se iz dubine moje utrobe izdiže najdublje raskajanje za cijeli moj protekli život. Iznenada i spontano, kao po intuiciji, počeo sam Bogu generalnu ispovijed unutarnje i brzo priznavajući moje ogromne greške i grijehe još od djetinjstva: vidio sam ih raspršene ispred mene, na tisuće, odvratne isvi su salužavali gnjev suverenog Suca. Pa ipak, također sam osjećao, u nepoznatoj smirenosti koja je ubrzo proširila svoj utješni melem po cijeloj mojoj duši, da će mi Bog milosrđa oprostiti i da će skrenuti pogled s mojih zločina, da će se sažaliti nad mojom iskrenom skrušenošću, zbog moje gorke boli… Da, osjećao sam da mi udijeljuje milost i da je prihvatio moju čvrstu odluku da ga ljubim iznad svega i da me odsada obraća k sebi.”
Na kraju ovog puta, pjesma pouzdanja:
Da, osjećam to, Bog ne napušta one koji su njegovi!… U cijelom svom biću doživljavam nježan mir: moj duh miruje; ja sam poput malog djeteta na majčinim grudima. Više ne želim ništa za sebe i ne bojim se ničega; Ostavio sam se da budem okretan u svim smjerovima. Više se ne brinem o tome što će drugi misliti o meni.
U ovom trenutku sve što činim to činim najbolje što mogu, uz nježnu, slobodnu i veselu pažnju, i predajem se uspjehu. Više ne osuđujem sebe i ne bojim se više da ću biti osuđen. Nemam više ispraznih briga!…
Sreća
Postoji netko među vama koga ne poznajete. Znao sam, ljubio sam svijet, tamo nitko ne osjeća sreću. Da bih je pronašao, proputovao sam gradove i kraljevstva, prešao sam mora, tražio sam je u veličanstvenosti prirode, tražio sam ga u plesovima, salonima, raskošnim gozbama, zlatnim užicima, nesrazmjernim ambicijama, u vjeri prijatelja. Napokon, gdje li je nisam tražio? Ali nisam je nigdje našao. A Vi, jeste li pronašli ovu sreću? Zar ti ne nedostaje? Gdje si onda, srećo? Reci mi gdje si, žrtvovat ću ti sve: zdravlje, bogatstvo, dane svog života, sve, sve za tebe!
“Kako to da se svi rađaju za sreću, a malo je onih koji su sretni? To je zato što nas u našem istraživanju obmanjuje lažni sjaj… Napokon, pronašao sam je ja; i od ovog otkrića preplavljen sam radošću; molim Vas da podijelite sa mnom ovo prelijevanje koje me je preplavilo, ali reći ću Vam gdje sam je pronašao… Sreća duše (…) je beskonačnost, to je Bog. Da, nezasitno srce treba beskonačnost; beskonačnost je ona koja okus radosti čini ukusnijim od svih užitaka, i to je uzdiže do veličine koja nadilazi sva uzvišenja.”
“Ali, reći ćete, kako zagrliti Boga? (…) Da bismo upoznali tog Boga, treba se vratiti od stvorenja do Stvoritelja. Ali što je Bog u sebi? Ovdje se vjera uzdiže do kulminirajuće točke kada se razum zaustavlja i otkriva nam prirodu ovog Boga i odnose očinstva i sinovstva koji su u njemu. (…) Vjera čini da nam zasja pred očima bljesak tri puta svetoga Boga. Postoji jedna riječ koja čini neizmjerne revolucije, riječ koja znači svjetlost, vatra, ljubav, čast, slava, sloboda, vječnost, neizmjernost: ta riječ je Isus Krist, Božji Sin i Sam Bog. Grijeh je otupio sve naše sposobnosti: Isus Krist je sišao da nas odgoji: predao se nama, on prebiva među nama. To je Isus Krist kojeg možemo posjedovati. Dakle, od nas zavisi da li ćemo biti sretni.”
“Vjera nam pokazuje sreću u Bogu i u Isusu Kristu, njegovom sinu, i to je otajstvo koje oholost ne može shvatiti; a ono što dokazuje da ta istina dolazi od Boga jest da čovjek ne izmišlja ono što ne može shvatiti.Kad nisam vjerovao u Isusa Krista danju sam bio u mraku zablude, a noću u okrutnoj tjeskobi; Isus Krist je u moju dušu stavio mir i tišinu, a Mudrost se nastanila na mjestu zablude na horizontu mog razumijevanja. Sve što u svijetu nije učinjeno u ime Isusa Krista, ne može biti mudro, jer je on izvor Mudrosti.”
“Ali da bismo pronašli Isusa Krista, moramo bdjeti i moliti se. Po molitvi postajemo ponizni i tako ispunjavamo jaz koji razdvaja čovjeka od Boga. Molitva daje vjeru. (…) Vjera se stječe molitvom koja, sjedinjena s vjerom, daje duši mir, ljubav, mudrost, svjetlost, slobodu: sve ovo je sadržano u Isusu Kristu.
Ako ljubimo sreću i Isusa Krista, jedinu moguću sreću, tada on nije ljubljen! Ako ljubimo bogatstva i Isusa Krista, vječno preobilje, tan on nije ljubljen! Ako ljubimo užitke, uzvisivanja i Isusa Krista, najukusniji užitak, Isus Krist, sjaj vječne slave nije ljubljen!… Isus nije ljubljen jer nije poznat! Mi učimo, znamo sve, osim njega … Ovaj Sin Božji je sam Bog kojega nam je Otac dao: Bog je tako ljubio svijet. I premda je neizreciva sreća anđela, on silazi s neba, zaljubljen u čovječanstvo, i postaje čovjekom. I Bog se učinio sličnim nama kako bi bio ljubljen od nas. Samo za čovječanstvo on je vodio život lišavanja i patnje, samo za čovječanstvo je pretrpio poniženja, izrugivanja, klevete, za za čovječanstvo je propovijedao svoje evanđelje, podnosio je najstrašnije muke, umro je u najgroznijim patnjama i na kraju je uskrsnuo. On sam se predao za nas, kaže Evanđelje… Sišao je s neba zbog svoje neizmjerne ljubavi i radi našega spasenja.”
Na kraju prijelaza
„Nježni Učitelj, koji je Zaručnik naše duše, želi posjedovati moje srce samo za sebe, ne samo moje srce, već i moje pamćenje, moj um, moje poglede, moju pažnju. Ne želi da oblikujem projekt, kojem težim da služim za njegovu službu u službi riječi, da mislim na pothvate usmjerene na njegovu slavu; nego samo želi da se žrtvujem njemu ostajući skriven, u tišini, u zaboravu i da nakon što sam na neki način bio javni čovjek koji je zaokupljao pažnju mnogih, da uđem u tamu, da nestanem kao da sam mrtav i da moj život ostane skriven u Bogu s Isusom Kristom. Nikad nisam tako jasno osjetio nadnaravnu privlačnost i kušam neizreciv mir na ovom putu na koji me je Isus doveo, iako je moja narav prilično ekspanzivna i vodi do neprestanog djelovanja.”
Putovi milosti
A) Marija
“Dajem joj sve, čak i moje Pričesti; jer uvijek je pozivam da dođe i primi u meni Isusa.”
„Sveta Terezija Avilska je postala je tako velika svetica jer je u dobi od 12 godina izabrala Blaženu Djevicu za Majku. ”
B) O krštenju
« Ono što je za nas najljepše je to što kada smo jednom okupani u spasonosnim vodama Otkupljenja, sva naša prošlost je zaboravljena, izbrisana pred Bogom kao da nije postojala. To je ono što me oduševljava.»
C) O Euharistiji
„Neka božanska Euharistija bude Vaše svjetlo, Vaša toplina, Vaša snaga i Vaš život. ”
“Želio bih da Euharistija za Vašu dušu bude dom, oganj, u koji se ona može uroniti kako bi izašla sva upaljena ljubavlju i velikodušnošću.”
“Mir je dar Duha Svetoga koji se dobiva vjernošću molitvi, a također i dugom po dugim zahvalnim molitvama nakon pričesti. ”
“Znam samo za bolji dan od prve Pričesti, a to je druga Pričest, i tako dalje. ”
“O Euharistijski Isuse, u pustinji ovog života Vi ste mi se ukazali jednog dana, Vi ste mi otkrili svoje svjetlo, svoju veličinu, svoju dobrotu, promijenili ste cijelo moje biće, znali ste kako pobijediti sve moje neprijatelje u trenu… Tada ste, privukavši me neodoljivom čarolijom, u mojoj duši raspalili proždiruću glad za ovim Kruhom Života. Upalili ste u mom srcu goruću žeđ za Vašom Božanskom Krvlju.”
„Otkad sam odlučio potražiti svjetlost u svetohraništu, sva mudrost svijeta postala mi je očigledna glupost.”
„Isus Krist je danas božanska Euharistija … Danas sam slab, treba mi snaga koja mi dolazi s visine da me ojača, a Isus, silazeći s neba, postaje Euharistija. To je kruh jakih. ”
„Danas sam siromašan… Trebam sklonište da se sklonim, a Isus sebi pravi kuću… To je Božja kuća, to je nebeski trijem, to je Euharistija. ”
“Danas sam bolestan. Trebam blagotvorni balzam da izliječim rane svoje duše, a Isus se poput dragocjenog melema širi po mojoj duši dajući mi se u Euharistiji … ”
„Ja sam obeshrabren, on me podiže; Tužan sam, on me raduje; Sam sam, on dolazi da ostane sa mnom do kraja vjekova; U mraku sam, on me upućuje i prosvjetljuje; Hladno mi je, on me grije prodirućim ognjem; ali više od svega toga, trebam ljubav i nijedna zemaljska ljubav ne bi mogla zadovoljiti moje srce, i tada on prije svega čini sebe Euharistijom; i on me ljubi, i njegova me ljubav zadovoljava, ispunjava i potapa u ocean milosrdne ljubavi. Da, ljubim Isusa, ljubim Euharistiju. Isus, Isus danas, Isus je sa mnom… Jutros je došao na oltar, darovao se, imam ga, držim ga, klanjam mu se. Utjelovio se u mojim rukama … On je moj Emanuel, on je moja ljubav, on je moja Euharistija.”
„Ako je kralj David plesao pred Kovčegom koji je predstavljao Vas, o moj istinski Savezu, s kakvim li izljevima radosti, s kakvim li trijumfalnim pjesmama ne trebam eksplodirati?
Adoracija i rad
(izvadak iz pisma iz vremena studija)
“Pitate me da li moja adoracija pred Presvetim strada zbog promjene moga načina života? Barem tako ne bi trebalo biti. Tko me sprečava da Isusu prikažem sav moj studij kao počast ljubavi prema njegovom Presvetom Sakramentu? Ne učim li iz ljubavi, ne čitam li iz ljubavi, ne raspravljam li, ne filozofiram li iz ljubavi? Istinska adoracija, adoracija adoracije je izvršavanje volje Božje. Sada, kako mi je očito, dragi Isus od mene traži prije svega da uložim sav svoj trud i sve svoje slobodne trenutke za studiranje, moram pokušati da mu prikažem ovu adoraciju studiranja koja će mu, naravno, biti ugodnija nego kad bih dane i noći provodio u koru u najzanesenijim osjećajima, budući da moji poglavari traže nešto drugo od mene.”
Duhovni savjeti
“Razlog zašto dobri Učitelj ne čini uvijek da se čuje njegov slatki glas je taj što voli da ga se traži i ništa mu ne godi više od napora duše zaljubljene u njegovu ljubav, koja se poput Magdalene obraća stvorenjima na nebu i na zemlji da ih pita: „gdje si, Bože moj?” Moramo čeznuti za Isusom, poput žednih jelena koji čeznu za izvorom u šumi. Drugi razlog je da nas drži u poniznosti. Kad bismo uvijek imali utjehu u tako slatkim razgovorima s Isusom, na kraju bismo došli do toga da bismo vjerovali da smo mi nešto, dok smo pepeo i prašina i još gore od toga … grešnici! Oh, kako je Isus dobar i milosrdan da nas ne odbija i udostojava se podržati nas usprkos našim bijedama, malodušnosti i nestalnostima u njegovoj službi! ”
«Trebate težiti uspostavljanju dubokog mira u svojoj duši, izbjegavajte ono što je može uznemiriti; molite Isusa da zapovjedi vjetrovima i olujama i da unese mir i tišinu u Vašu nutrinu. Svijet ne zna dati mir. Isus, Jaganjac Božji, došao je kako bismo ga imali u izobilju. Ali, međutim, on će biti savršen samo na nebu. Međutim, ovdje dolje, gdje samo u prolazu, uvijek moramo težiti onom posljednjem odmoru koji nas čeka u Božjem naručju. Jednog dana ćemo zaspati i odmoriti se, kako kaže Psalmist, u Onome koji je On sam Vječni mir.»
«Ništa ne štedite da biste zadržali slasni Isusov mir; dobar način je da malo razmišljati o sebi, a puno o Isusu; kad se duša preda Isusu, tada naš Gospodin preuzima na specijalan način svoje djelovanje u njoj. On u toj duši stvara onu mirnu smirenost koja je vladala na Tiberijadskom moru, kad je došao Petru hodajući po vodi.»
«Materijalne brige nikada Vas ne bi trebale odvraćati od pažnje prema Bogu, jer se upravo Bogu morate obratiti da ih ispravite, a u svim tim stvarima uvijek morate, s najvećom čistoćom uma, imati na umu samo Božje zadovoljstvo.»
BIBLIOGRAFIJA
- Dom Jean-Marie Beaurin, Flèche de feu. Ed. France-Empire, 1982.
- Carmel (časopis) n° 54 (1989-3) : cijeli broj posvećen o. Hermanu
- Vives Flammes n° 142 (1978-4) : cijeli broj posvećen o. Hermanu
- Dictionnaire de spiritualité : članak « Hermann Cohen », ur. Jeannine Roux. Ed. BEAUCHESNE, 1969.