Zajednica hrvatskih karmelićana u Rimu postala je bogatija za tri člana: br. Hrvoja od Bogorodice Marije, br. Marka Mariju od Euharistijskog Otajstva i don Domagoja koji je odlučio vratiti se iz splitske nadbiskupije u dobri stari Karmel. Don Domagoj sada sudjeluje u pastoralnom radu u crkvi ispovijedanjem i slavljenjem svete Euharistije, pomažući tako ocu Ervinu, prioru samostana, i ocu Ivanu Pleše. Braća bogoslovi Hrvoje i Marko, nakon završenog novicijata u Grazu, sada sudjeluju u životu zajednice u Rimu produbljujući tako svoje redovničko iskustvo. Uče jezik, održavaju samostan i okućnicu, produbljuju svoj molitveni život i odnos sa Isusom Kristom. Napose ovo posljednje, jer to je naš temelj. Isus Krist.
Ne izostaje ni turističkih obilazaka po gradu Rimu i upoznavanja katoličke i kulturne baštine. Nakon izvjesnog vremena boravka u vječnome gradu, uistinu smo ponosni što smo katolici. Od mnoštva lijepih crkava i parkova, nekoliko bi najvažnijih znamenitosti valjalo izdvojiti. To su, prvo, četiri velike papinske bazilike: Bazilika Ivana Lateranskog, Bazilika Svetoga Petra, Bazilika sv. Marije Velike, Bazilika sv. Pavla izvan zidina; zatim Koloseum gdje su krv prolijevali mnogi mučenici prve crkve. U Bazilici Marije Velike izložene su na čašćenje izvorne jaslice u koje je bio položen, kako se vjeruje, sam Gospodin Isus Krist.
Vazmeno trodnevlje zajednica hrvatskih karmelićana proslavila je u župi karmelske Generalne kuće, Bazilici svete Terezije Avilske koja je rađena po projektu Tullija Passarellija 1901. godine. Kasnije ju je papa Pio XII. podigao do dostojanstva male bazilike. Nalazi se svega desetak minuta hoda od našega samostana u Panfilu.
Na Veliki četvrtak naš je dragi Gospodin u svojoj velikoj brižljivosti iskazao milost bratu Marku od Euharistijskog Otajstva iskustvom pranja nogu, nakon kratke homilije župnika Roberta, u gesti koja se vrši svakoga Velikog četvrtka po uzoru na Gospodinovu pouku o vrijednosti služenja, prije svega Bogu, a onda i bližnjemu. „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih. Zaista, zaista, kažem vam: nije sluga veći od gospodara niti poslanik od onoga koji ga posla. Ako to znate, blago vama budete li tako i činili!“ ( Iv 13, 15-17).
Posebno je znakovito bilo vazmeno bdijenje, najvažnije liturgijsko slavlje u cijeloj crkvenoj godini, koje predstavlja Kristovu pobjedu nad smrću i grijehom, a započinje liturgijom svjetla odnosno paljenjem Uskrsne svijeće. U našem slučaju bdijenje je započelo u dvorištu Bazilike, gdje smo se okupili oko ognja koji je već bilo pripremljen. U šutnji i tišini tople proljetne večeri, uz blagi povjetarac i puni mjesec na nebu te uz prisustvo naroda, župnik Roberto je započeo s blagoslovom ognja. Nakon kađenja svijeće, započeli smo procesiju prema neosvijetljenoj crkvi uz miris tamjana u zraku. Braća bogoslovi su imali priliku biti u procesiji odmah iza glavnog svećenika. Polaganim smo hodom u procesiji zašli dublje u mračnu baziliku, gdje je jedino „Uskrsli“ u liku svijeće bio izvor svjetla. On je uistinu jedini izvor svjetla koji rasvjetljuje tamu smrti i tminu „noći“ koja je prisutna u svijetu, a ponajprije u samome čovjeku. „Služba svjetla“ je kulminirala svećenikovim trostrukim poklikom „Svjetlo Kristovo“, nakon kojeg smo tri puta uzvratili „Bogu hvala“. Nakon što smo „osvijetlili“ svijeće koje smo imali u rukama, krenuli smo prema oltaru i svojim mjestima. Liturgija je trajala skoro tri sata, počevši u 22 sata. Po povratku, nazdravili smo u refektoriju samostana i blagovali čuveni talijanski Panettone u obiteljskom ozračju, uz zdrav humor i dobru šalu.
Hvala Bogu na mnoštvu milosti i blagoslova koje u svojoj prevelikoj dobroti izlijeva i nikada se ne umara.
