Slavlje je počelo razmatranjem „Ponizno pouzdanje“ koje je predvodio o. Tihomir Radan. Duhovnost ove velike svetice Male Terezije i nama može poslužiti da dođemo bliže Bogu. „Riječ pouzdanje sažima tri teološke kreposti, vjeru, nadu i ljubav, koje od nas traže veliko zauzimanje da bismo ih ostvarili. Budući da smo grješnici, obuzimaju nas neprestano sumnje i tjeskobe. Isus je došao na zemlju i uzeo naše slabosti na sebe. Mala Terezija shvatila je da naša bijeda i slabosti privlače Njegovo milosrđe. Sveti Pavao piše: ‘S radošću ću se, dakle, hvaliti svojim slabostima da se snaga Kristova nastani u meni. Sve mogu u Onome koji me jača.’ Hvali se svojim slabostima, jer samo pouzdanje otvara ruke Isusove da nas On nosi. Pouzdanje je zlatni ključ do Njegovog Srca. U želji da bude sveta i uspoređujući se sa svecima, sveta Mala Terezija rekla je da je između nje i svetaca takva razlika kao između planine čiji se vrh gubi u oblacima i neznatnog zrna pijeska, zgaženog pod stopalima prolaznika, ali nije je ta spoznaja obeshrabrila nego potaknula na razmišljanje: ‘Dragi Bog ne može ulijevati neispunjive želje, stoga mogu, uza svu svoju sićušnost, težiti za svetošću; povećati se ne mogu, moram podnositi sebe takvu kakva jesam sa svim svojim nesavršenostima, ali potražit ću način kako poći u nebo malim, vrlo ravnim i vrlo kratkim putom: malim, sasvim novim putom. Živimo u vijeku izuma; danas se više ne moramo mučiti uspinjući se stepenicama, u bogatim ih kućama vrlo zgodno nadomješćuje dizalo. Ja bih također htjela naći dizalo da se dignem do Isusa, jer sam preslaba popeti se tvrdim stepenicama savršenstva. Tada sam potražila u svetim knjigama putokaz i pročitala riječi Vječne Mudrosti: ‘Ako je tko sasvim malen, neka dođe k meni.’ (Izr 9, 4). I ja sam došla i našla što sam tražila: ‘Kao što majka miluje svoje dijete, tako ću ja tješiti vas, nosit ću vas na grudima svojim i njihati vas na koljenima svojim.’ (Iz 66, 13 i 12).“

„Sva teologija Male Terezije sažeta je u riječima koje bismo mogli beskrajno meditirati ne iscrpljujući njihovo bogatstvo. ‘Ono što sama ne mogu učiniti, Isus će učiniti. On će me uzeti i uzdići na vrh planine savršenstva, na vrh planine ljubavi. Mi se instinktivno nastojimo popeti grubim stepenicama savršenstva, umjesto da se krećemo blagim dizalom Isusovih ruku. Rečeno nam je, i to s pravom, da smo jadni i bijedni; a o Isusu da je dobar, ali ne da je beskrajno dobar, beskrajno milosrđe. Nitko nam nije rekao da je On prvenstveno Spasitelj, a onda i Sudac i da su se u Srcu Božjemu, ‘pravda i mir zagrlili’. Navikli smo gledati samo našu tamnu stranu, našu ružnoću, a ne na Sunce koje pročišćava, Svjetlo od Svjetla, što On jest, On koji mijenja prah – a to smo mi – u čisto zlato. Ne vjerujemo dovoljno u milosrdnu ljubav. Meditirajmo riječ milosrđe, Srce koje se daje jadnicima, bijednicima. Sveti Toma kaže da ‘milosrđe pripada Božjoj naravi i u njoj se njegova svemoć očituje u najvišem stupnju’. Mala Terezija je to shvatila kada je napisala ove retke koji dovršavaju i ovjenčavaju njezinu autobiografiju: ‘Da, ja osjećam, kad bih imala na svojoj savjesti sve grijehe koji se mogu učiniti, bacila bih se, slomljena srca od kajanja, u naručje Isusovo, jer znam koliko ljubi rasipnog sina koji se vraća k njemu. Dragi Bog je doduše, u svom susretljivom milosrđu, očuvao moju dušu od smrtnoga grijeha, ali to nije razlog zašto se dižem k njemu s pouzdanjem i ljubavlju.’ Opet, malo prije svoje smrti, razgovarajući s majkom Agnezom, rekla je: ‘Da sam počinila sve moguće zločine, imala bih isto pouzdanje. Znam da su svi moji grijesi kao kap vode u veliku ognju, jer Božja ljubav je tako moćna da može spaliti sve moje grijehe, ako se bacim u Njegovu ljubav.’ U posljednjoj rečenici svog velikog pisma sestri Mariji od Presvetog Srca, koje je kao njezina oporuka piše: ‘O Isuse, zašto ne mogu reći svim malim dušama kako je neizreciva tvoja susretljivost… Ja osjećam, kad bi Ti – što je nemoguće – našao dušu slabiju i manju od moje, Ti bi se udostojao obasipati je još većim milostima ako bi se ona predala s potpunim pouzdanjem u tvoje beskrajno milosrđe.’“

„Njegova milosrdna ljubav je bez granica, beskrajna. Zato, ako želimo nasljedovati Malu Tereziju, možemo i moramo živjeti ovu nauku koja kraljevstvo nebesko otvara najjadnijima i put svetosti najsiromašnijima. Pogledajmo ‘Izgubljenog sina’. Napušta očevu kuću. Pokazuje strašnu nezahvalnost prema svom ocu koji je tako dobar; zahtijeva svoj dio nasljedstva koje troši na bančenje, u dalekoj zemlji. Ubrzo se nađe lišen svega i prisiljen je razmisliti o svome životu. Na dnu dna svoga jada i bijede, prisjeća se dobrote svog oca. ‘Ustat ću i otići svom ocu.’ To je pouzdanje. Ponizujući se, on sebe prepoznaje kao grješnika. Reći ću mu: ‘Oče, sagriješio sam protiv neba i pred tobom; Nisam dostojan zvati se tvojim sinom. Učini me jednim od svojih najamnika.’ Otac ga je primio, ne kao slugu, nego kao voljenog sina i ponavlja ljubomornom starijem bratu: ‘Ovaj moj sin bio je mrtav i ponovno je oživio; izgubljen bijaše i nađe se.’ Ova želja, ova potreba Oca Milosrđa da vrati svoje izgubljeno dijete i da mu da život – to je Srce Božje!“

„Nakon odrješenja treba plesati kao izgubljeni sin po želji i na radost svoga oca. Ne plešemo i ne radujemo se dovoljno u duhovnom životu. Ova čudesna prispodoba daje nam temeljnu lekciju o naobrazbi. Roditelji, odgajatelji, dajte djeci povjerenoj vašoj brizi razumijevanje ovog božanskog milosrđa tako što ćete vjerovati u njega i sami ga prakticirati. To je vjera koja će ih spriječiti da ponovno ne padnu, a ako padnu, ustat će i vratiti se, jer ćeš ih upoznati s Božjom blagošću. Sretni su roditelji koji su ovaj put pokazali svojoj djeci, bez kompromisa, da u svojim najgorim poteškoćama mogu ponizno, s pouzdanjem reći: ‘Ustat ću i otići svome ocu, ustat ću i otići svojoj majci i po njima ću ići svome Ocu na nebesima.’ Koliko je mladih ljudi izgubilo vjeru, ne zato što su pali, nego što im se nije pomoglo s ljubavlju da se ponovo pridignu onoliko puta koliko je potrebno.“

„Dobar razbojnik na Kalvariji uči nas također poniznosti i pouzdanju. Cijeli život bio je zločinac, cijeli život pun grijeha: nekoliko minuta prije smrti gleda duboko u Isusove oči i čita da je on blagi Spasitelj te vapi: ‘Gospodine, sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo.’ A odgovor je: ‘Zaista, kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju.’ Cijeli život u grijehu, jedan ponizan i siguran pogled prema Raspetome i tu je bio prvi kanonizirani svetac, kanoniziran od samog Isusa! … Isus, kada je sa svojim apostolima, najviše žali zbog njihovog nepouzdanja. Kaže im da su: ‘Ljudi male vjere!’ Velika je oluja ono što grijesi izazivaju u našim dušama. Tu Isus mora uskrsnuti kako bi ‘nastala velika utiha, smiraj’.“

„Slijedimo Malu Tereziju kada govori o slaboj ptičici koja nema dovoljno jaka krila da uzleti u visine, ali ima barem oči i srce kojima gleda u Sunce ljubavi: ‘Sa smionom predanošću ona hoće gledati u svoje Božansko Sunce. Ništa je ne može preplašiti, ni vjetar, ni kiša. Pa ako tamni oblaci prekriju Zvijezdu ljubavi, mala ptičica ne napušta svoga mjesta; ona zna da s onu stranu oblaka njezino Sunce sja uvijek, da njegov sjaj ne može potamnjeti ni jedan jedini trenutak… Budući da mi je dao razumjeti ljubav Srca Isusova, priznajem da je istjerao svaki strah iz mog srca. Sjećanje na moje mane navodi me da se nikada ne oslanjam na vlastitu snagu, ali još više mi ovo sjećanje govori o milosrđu i ljubavi.’ Mala Terezija piše: ‘Ah, od onoga sretnoga dana čini mi se da me ljubav svu prožima i okružuje, čini mi se da me svakoga trena ta milosrdna ljubav obnavlja, čisti moju dušu ne ostavljajući u njoj ni traga grijeha.’ Isus nas čisti svaki trenutak, ali mi to moramo željeti s ogromnom željom i vjerovati u to. Budući da nas Bog voli, želi vidjeti dokle ide naše povjerenje. Budimo s Isusom kao prijatelj s prijateljem. ‘Više vas ne zovem slugama. . . vas sam nazvao prijateljima.’ Završimo riječima sv. Pavla Filipljanima: ‘Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu“, rekao je o. Tiho u razmatranju.

Svečanu misu predvodio je o. Domagoj Jelača, a koncelebrirali su svećenici preč. Herbert Berisha, gospićki dekan, preč. Josip Šimatović, preč. Luka Blažević i vlč. Jure Ladišić, umirovljeni svećenik u Otočcu.

O. Domagoj istaknuo je u propovijedi značenje brda Karmel u Palestini, s čijeg se vrha pruža pogled na more i na okolne krajeve odakle je prorok Ilija vatreno branio vjeru u pravog Boga. Još u Starom zavjetu ljudi su znali da Bog na tom mjestu progovara u tišini, u molitvi. Ta gora kao Božji vrt nudi susret s Bogom, s Njegovom ljubavlju.

„U Karmelu mirišu ruže. Jedna takva ruža iznikla u karmelskom vrtu jest sv. Terezija od Djeteta Isusa. Željela je čuti i osjetiti ljubav Božju. Budući da je bila premlada da uđe u zatvoreni samostan, odlazi u Rim zamoliti Svetog Oca dozvolu da može ući u Karmel, kako bi u srcu Crkve bila ljubav. Dobiva dozvolu i u Karmelu se posvećuje Bogu. Imala je život ispunjen Bogom. Ona želi za Boga činiti male stvari, svaki dan Bogu dati jednu ružu, jednu žrtvu za Boga, pokloniti Isusu sve ono što donosi dan – trenutke lijepe i manje lijepe. Potrebna je Boga. Zna da će je On primiti i voditi da bude potpuno Njegova. I nas svakog dana, tamo gdje živimo, Bog poziva na svetost i na život ljubavi. Svakog dana imamo priliku dati nešto Bogu, pustiti da nas On vodi i usmjerava putem poniznosti i ljubavi. Sv. Ivan od Križa rekao je: ‘Ako je duša vezana grijehom za ovaj svijet, ne može poletjeti.’ Sv. Terezija obećala je da će sipati kišu ruža, kišu milosti na ovaj svijet. Molimo je i tražimo njezinu pomoć na mjestu gdje živimo, radimo i rastemo“, potaknuo je u propovijedi o. Domagoj.

Na kraju mise o. Domagoj je blagoslovio ruže bijele i crvene, kojima su sestre okitile sliku svetice, i podijelio ih vjernicima da s tim ružama unesu u svoje domove i obitelji Božju milosrdnu ljubav i blagoslov.