27. travnja karmelski su postulanti pod vodstvom magistra oca Srećka obišli nekoliko fruškogorskih pravoslavnih manastira.

Fruška gora planina je u sjevernom Srijemu, dužine oko 75 i širine od 12 do 15 kilometara. Iako se odlikuje i vrlo lijepim krajolicima, nama je bila zanimljiva zbog duhovnoga bogatstva koje se na njoj može naći. Usprkos tomu što površinom nije riječ o velikome području, na njoj se nalazi ukupno 19 pravoslavnih manastira. 17 od tih manastira osnovano je između 12. i 16. stoljeća te svjedoče da je Fruška gora višestoljetno duhovno središte odijeljene nam braće po vjeri, iako su danas na tim lokacijama često osjetno mlađe crkve i manastirske zgrade.

Još i prije no što smo stigli na Frušku goru, zaustavili smo se u Kaću, malome gradiću u blizini Novoga Sada, i obišli novosagrađen ženski manastir Vaskrsenja Hristova. Malo je reći da nas je zadivio svojom ljepotom. Monahinja Magdalena vrlo nas je ljubazno primila i omogućila nam da pogledamo crkvu, koja se još uređuje. Potom nas je odvela u kapelicu u kojoj monahinje mole i sudjeluju u liturgiji, ukratko nam opisala život monahinja i, možda i slučajno, dala nam svjedočanstvo o poniznosti i malenosti na koje su jednako pozvani pravoslavni monasi i katolički redovnici.

Sljedeća je postaja bio muški manastir Kosme (Kuzme) i Damjana u Rakovcu. Taj je manastir još donedavno bio ženski, a i danas je u njemu ostala jedna stara monahinja, sestra Serafina. U Rakovcu nas je primio iguman otac Jevgenij, koji je sve impresionirao svojom dobronamjernošću i poslovičnim monaškim gostoprimstvom. Uz nezaobilaznu rakiju dobrodošlice, opisao nam je povijest manastira, a zatim nas je proveo njegovim obnovljenim dijelom. Iako nas je pozvao na ručak, a i sve nas osvojio svojim pristupom, zbog gustog rasporeda koji je još bio pred nama morali smo se pozdraviti s ocem Jevgenijem i krenuti dalje.

Ženski manastir Jazak bio je naše sljedeće odredište. Kao i svi drugi koje smo taj dan posjetili, odlikuje se prekrasnom crkvom. Ipak, u njemu su nas najviše impresionirale moći svete Anastazije koje se tamo čuvaju. Nažalost, nismo dobili dopuštenje fotografirati kovčežić u kojem se te moći nalaze. Posebno je inspirativno bilo to što je otac Srećko, služeći misu prije puta, za euharistijsku molitvu odabrao Rimski kanon, a već smo se na početku putovanja susreli s troje svetaca koji se u njemu spominju: svetim Kuzmom i Damjanom i svetom Anastazijom.

U manastiru Grgeteg vidjeli smo crkvu koja je toliko lijepa da smo se u njoj posve spontano zadržali u molitvi. Jednostavna je i svima znana istina da je Kristova žrtva omogućila svaku svetost te da se ta svetost očitovala u povijesti, u konkretnim ljudima i događajima. Umjesto da ovu istinu piše rečenicama i obrazlaže traktatima, crkva u Grgetegu svojom arhitekturom i uređenjem daje je svakomu do znanja. Molitva u kojoj smo se spontano zadržali jasan je pokazatelj da je kateheza koju ova crkva nudi urodila plodom.

Sljedeći su na redu bili manastiri Krušedol, Velika Remeta i Novo Hopovo. Svaki se od njih odlikuje vrlo lijepom crkvom koja se nalazi u sredini manastira. Posljednji manastir koji smo obišli bio je manastir Staro Hopovo. U njemu nas je vrlo ljubazno primio iguman otac Sofronije, pokazao nam crkvu, rekao nekoliko riječi o povijesti manastira i pokazao interes za Karmel i karmelski način života. Na kraju nas je pozvao da opet navratimo i, u duhu monaškog gostoprimstva, ispratio nas s poklonima. Mi smo njega pozvali da nas posjeti u Somboru.

Bilo je upravo predivno vidjeti kako, iako se vremena i u pravoslavlju mijenjaju, naša odijeljena braća nisu napustila svoju duhovnu baštinu, već upravo na njoj grade i nju ugrađuju u ono novo.