Svake godine 15. listopada svekolika Katolička Crkva obilježava spomendan svete Terezije Avilske, crkvene naučiteljice, a velika i viševrsna karmelska obitelj, u svim svojim „inačicama“, u Hrvatskoj i svijetu, taj dan slavi kao svetkovinu svoje obnoviteljice i utemeljiteljice.

Teresa Sánchez de Cepeda y Ahumada rođena je 28. ožujka 1515. u Avili (Kastilja u Španjolskoj). Preminula je kao Terezija od Isusa, redovnica karmelićanka, u Albi de Tormes kod Salamanke (Španjolska), na zadnji dan valjanosti julijanskog kalendara u Katoličkoj Crkvi: 4. listopada 1582. godine.

Između ta dva datuma, datuma rođenja i prijelaza iz zemnoga u nebeski život, odvijao se zbivanjima, radom, molitvom, pisanim duhovnim stvaralaštvom i brojnim drugim značajnim sadržajima iznimno bogati zemaljski život u mnogočemu jedne od „najdojmljivijih“ svetica Katoličke Crkve.

Redovnicom karmelićankom postala je 2. studenog 1535. stupivši u samostan Utjelovljenja u Avili, gdje polaže redovničke zavjete 3. studenog 1537. godine.

Provodeći djelo obnove Karmela utemeljila je 24. kolovoza 1562. svoj prvi obnovljeni samostan svetog Josipa u Avili. Kasnije je osnovala još 16 samostana bosonogih karmelićanki, a zajedno sa sv. Ivanom od Križa obnavlja i mušku granu bosonogih karmelićana. U kolovozu i rujnu 1568. ona uvodi Ivana od Križa u ciljeve i glavna načela na kojima gradi obnovu: prvenstveno sestrinski (odnosno, za mušku granu, bratski) stil života, uvježbavanje umiranja sebi (tj. oslobađanje od pretjerane navezanosti na vlastiti ego) i osobito njegovanje intenzivnog prijateljstva s Bogom, polazeći od poniznosti u kojoj se spoznaje i prihvaća sebe kao stvorenje i Boga kao Stvoritelja. Time se Terezija jasno odvaja od ideala nekih drugih tadašnjih bosonogih družbi i redova u Kastilji (Descalzos) i šire, koji su u prvi plan stavljali rigorizam, čija su obilježja izvanjska pokora i vježbe „mrtvenja“ (npr. bičevanje samoga sebe, ekstremni postovi, mrtvačke lubanje u blagovalištu, prostracije i sl.), čime se nadalo udobrovoljiti Boga i steći njegovu milost. Nasuprot tome, Terezijina duhovnost počiva prvenstveno na stvarnom prijateljskom susretanju i življenju s Božanskim Prijateljem kao i na kvalitetnom i radosnom, ali istovremeno i odgovornom i nesebičnom sestrinskom zajedništvu.

Najpoznatija djela su joj: Moj život, Put k savršenosti, Zamak duše, Osnutci, Pisma, Pjesme, Duhovna izvješća, Misli o ljubavi Božjoj, Vapaji duše Bogu… Njezini spisi pokazuju nam Terezijino duhovno bogatstvo, iskustvo i zrelost, oštroumnost i praktičnu snalažljivost, pa i smisao za vedrinu i humor, ali nadasve njezinu zaokupljenost prijateljevanjem s Bogom.

Blaženom je proglašena 24. travnja 1614., svetom 12. ožujka 1622., te (prvom ženom) naučiteljicom Crkve 27. rujna 1970. godine. Ima spomendane i u anglikanskoj i evangeličkoj Crkvi (također 15. listopada). Osim toga, 1617. proglašena je zaštitnicom Španjolske (uz sv. Jakova), 1944. papa Pio XII. proglasio ju je zaštitnicom šahista, 1965. papa Pavao VI. zaštitnicom španjolskih pisaca, a 1922. dodijeljen joj je i počasni doktorat Sveučilišta u Salamanci.

Glasoviti francuski teolog, mislilac i biskup Jacques Bénigne Bossuet za nju će reći: „Sama Terezija ima u mistici isto značenje kao Toma Akvinski u dogmatici“, britanski povjesničar Thomas Macaulay naziva je „srcem katoličke reforme“, a za njemačkog katoličkog pisca Gisberta Kranza Terezija, njezin život i djelo predstavljaju „zajedničku svojinu cijelog čovječanstva“.

Protestantkinja našega vremena, Christina Vetter, napisala je: „Za mene je Terezija Avilska jednostavno velika. Ona nije bila samo mistik, nego – u svojim osnucima samostana – i iznimno iskusan čovjek u svjetovnim i duhovnim stvarima. Srce u nebu, a noge itekako na zemlji. Za mene je ona jedna od najvećih mistikinja uopće. Kada je osjetila da joj se život bliži kraju, kazala je Isusu: ʼGospodine moj i supružniče moj, vrijeme je da se vidimo!ʼ Koliko straha tu ponekada imamo mi protestanti, premda hoćemo postati blaženi po milosti! Đakonica sam i stajala sam uz dovoljno postelja umirućih osoba.“ Ni sv. Edith Stein, suzaštitnica Europe, nije se slučajno sa židovstva i ateizma obratila na kršćansku vjeru upravo nakon čitanja knjige Moj Život svete Terezije Avilske. Mogli bismo nastaviti navoditi mnoštvo svjedočanstava s mnogih strana o značaju crkvene naučiteljice, svete Terezije Avilske.

Sv. Tereziji su posvećene i katedrale dviju hrvatskih biskupija, Požeške i Bjelovarske, kao i katedrala Subotičke biskupije u kojoj se nalazi i prvi, istjecišni Karmel naše Hrvatske karmelske provincije sv. Oca Josipa.

Da bismo „okusili“ nešto od obilja duhovne hrane kojom se možemo nahraniti zahvaljujući ljudskoj i duhovnoj zrelosti crkvene naučiteljice, a koju sadrže njeni zapisi, donosimo ovdje njezinu pjesmu „Strpljivost u protivštinama“ (prijevod Rudolfa Kožljana). Nama koji nerijetko uzalud pokušavamo doći do mira, životne ravnoteže i spasenja, ta pjesma može pokazati kako na Terezijin način i mi danas možemo (iz)graditi i (sa)čuvati mir duše u nedaćama naših vremena, u trpljenjima koja se uvijek iznova ulijevaju i u naše živote:

Ništa neka te ne smete,

ništa neka te ne plaši.

Sve prolazi,

Bog se ne mijenja.

Strpljivost

sve doseže.

Onome tko Boga ima

ništa ne nedostaje.

Bog sam dostaje.

I na kraju završimo ovaj prigodni tekst molitvenim zazivom: Sveta Terezijo Avilska, zagovaraj nas i moli za nas da te nasljedujemo u tvome nalaženju mira u Bogu i tvome prijateljevanju s Njime. Amen.

o. Jure Zečević, OCD