Rosa Eluvathingal rođena je u Aranattukari u Indiji 7. listopada 1877. u bogatoj katoličkoj obitelji siromalabarskog obreda i krštena je 15. dana istoga mjeseca. Pohađala je mjesnu osnovnu školu i uz majčinu pomoć vrlo rano je zamijetila božanski poziv, tražeći u molitvi prisnije sjedinjenje s Gospodinom. Konačno je shvatila da će tomu sjedinjenju pogodovati posvećeni život i 1888. postaje učenica karmelićanki u Koonammavuu, gdje je živjela devet godina s nakanom da jednog dana pristupi u njima pripojeni samostan svete Terezije. Konačno, 9. svibnja 1897. Rosa uzima koprenu i 10. siječnja 1898. oblači redovnički habit te započinje novicijat, uzimajući ime Eufrazija od Presvetoga Srca Isusova. Dana 24. svibnja 1900. zajedno s ostalim susestrama polaže zavjete u novom samostanu u Olluru, u blizini Trichura.
Od tada je apostolski vikar, mons. Ivan Menacherry, primijetio nešto izvanrednoga u toj poniznoj sestri i uočivši njezinu nutarnju čežnju za sjedinjenjem s Bogom, htjede joj postati duhovnim vođom. Zamoli ju da mu napiše sve što se događalo u njezinu srcu pa se na taj način još danas u biskupijskom arhivu čuva čak devedeset i tri njezina pisma, što je jedini izvor za poznavanje njezina nutarnjeg puta.
Odmah nakon Zavjeta, sestra Eufrazija imenovana je pomoćnicom novakinja u samostanu Svete Marije u Olluru, a od 1904. postaje njihovom učiteljicom. Na toj je službi ostala devet godina. Tri godine nakon što je izabrana za poglavaricu 1913. godine, premještena je u Manalur, ali tek nekoliko mjeseci kasnije zbog zdravstvenih razloga morala se vratiti u Ollur i ondje ostaje do smrti, živeći u savršenom sjedinjenju s Bogom u molitvi, postu i mrtvljenju. Služila je susestrama u svakoj njihovoj potrebi i kako svojim riječima, tako primjerom, sve ih je vodila ka prisnijem sjedinjenju s Bogom. Njezino osobno posvećenje ostvarilo se ne izvanrednim događajima, već krjeposnim svršetkom njezina svakodnevnog života.
Već od djetinjstva zdravlje joj se pokazalo pomalo slabim, a 29. kolovoza 1952. je izdahnula. Tek od 30. siječnja 1990. njezini posmrtni ostatci počivaju u crkvi samostana Svete Marije u Olluru. U svima koji su imali sreću upoznati ju, ostavila je uspomenu neospornoga glasa svetosti. Njezinom nebeskom zagovoru pripisane su brojne milosti. Sve to dovodi do otvaranja biskupijskoga informativnog postupka 21. listopada 1988. […]
Časnom službenicom Božjom proglašena je 5. srpnja 2002., a Papa Benedikt XVI. priznao je čudo pripisano njezinom zagovoru 26. lipnja 2006. Dana 3. prosinca iste godine ta indijska redovnica proglašena je blaženom u svojoj zemlji, prema novim odredbama istoga Pape. Papa Franjo proglasio ju je svetom na Trgu sv. Petra u Vatikanu 23. studenog 2014.
Fabio Arduino (preuzeto i prevedeno s: www.santiebeati.it)